Bruška je teška selendra 14 kilometara sjeverozapadno od Benkovca. Samo da ne zaboravim ponoviti - to je teška selendra. Četnik, Kapetan Dragan, u Bruškoj, nakon što su izgubili Maslenicu, osniva trening centar za elitnu srpsku paravojnusrbočetničku jedinicu pod nazivom "Knindže". Te "Knindže" su u žaru obuke i treninga srušili obližnju crkvu. Ostali su samo kameni zidovi.
8.8.1996 - četvrtak
Tri voda 113 šibenske brigade dobivaju zadatak čišćenja.
Upadamo u kamione i nakon sat vermena vožnje po kolovoškom zvizdanu koji topi Bukovački kamen stižemo na mjesto zločina. Svatko dobiva svoj zadatak. Prvi vod ima zadatak potpuno očistiti groblje. Drugi vod izvlači materijal iz crkve dok je treći zadužen da se sav izvučeni materijal spali. Na stotinjak metara od crkve nalazi se jama široka desetak, a duboka oko četiri metra. U nju smo bacali grede koje su nekoć držale krov crkve. Bilo je tu i starih drvenih klupa, milijun dasaka, smeća, sve zaraslo u travurinu koje je sunce spržilo. Mene je dopalo da materijal za spaljivanje bacam u jamu. Vrući vjetar palio mi je lice, a znoj se cijedio u potocima. Jebo sam mater i četnicima i ko ih je napravio. Sjetio sam se majke i onom idiotu kome je prvom palo napamet da tu, usred ničega, napravi selo. Jebo sam majku i našem zapovjedniku i onome kome je palo napamet da baš mi moramo čistiti ovu pripizdinu. Nakon što se vatra rasplamsala nije se znalo odakle vrućina dolazi. Sunce piči odozgo, vjetar sa strane, vatra iz rupe. Strašno. Imaš ono govno od čuturice i to je sve što imaš. Ovi iz crkve i groblja donose tolike količine greda i dasaka da vatra ne stigne progutati prethodnu turu. Plamen se, kad naleti udar vjetra, diže i do 10 metara u zrak. Podne je. Gori zemlja, gori kamen, gori zrak, gori sve u pičku materinu.
Razmišljam o njoj. Jeli ili nije? Da li je sve u redu? Da li ju boli? Da li je gotovo? Termin je prošao već par dana, a ja sam u vukojebini i neznanju.
Evo nova tura materijala. Nesmijem više bacati unutra jer je vatra toliko visoka da ju vjetar nosi prema nepreglednom polju suhe travurine. Još mi samo fali da moram i vatrogasca glumiti. Ma nek ide sve u kurac. Trpaj unutra. Trpaj u pakao.
- Andrej, što misliš je li rodila?
- Ma jebote, kako je krenula neće roditi još 10 dana. Znaćeš za dva sata kad se vratimo u vojarnu.
Vatra polako jenjava, jenjava i paklena vrućina. Sada je samo jebeno odvratno vruće, ali bar više nije pakleno. Smrdljivi i sljepljeni smjesom od dima, znoja, ugljena, pepela, zemlje i vjerovatno još nečega samo se nemogu više sjetiti, penjemo se na kamione. A, divno je ovdje. 20 smrdljivih crnaca pod plastičnom smb ceradom ispod koje je barem 45 stupnjeva. Zraka naravno da nema pa svi dišu na usta. Manje osjećamo zajednički smrad. Krećemo. Stižemo u vojarnu u kojoj je taman vrijeme pred večeru. Sva vojska je slobodna. Svi su spicanjeni i šeću se po onom kurcu di se diže zastava. Njih miljon čeka red na govornici.
- Ajmo razlaz. Čovjek mora znati jeli mu žena rodila ili ne. - dere se Andrej
Svi se miču i čekaju moju reakciju.
- Mama i mala su dobro. - govori punica - Kile, dužinu, vrijeme poroda nisam čuo. Nije mi ni bilo bitno. Dobro su. Pao mi je kamen sa srca i razbio nogu. Dobro je.
- Ti si tata. E ljudi, ovaj ovdje je tata. - dere se ona budala cerekajući se blesavo.
Onda čestitke, pa pivo u kantini, pa nazad u barake.
- Zapovjedniče. Rodila mi je žena i ja bi doma par dana.
Odi. Da si nazad u ponedjeljak. Čestitam vojniče.
Hvala, zapovjedniče. (Jebi se pederu). Baš vam hvala.
9 sati, možda i 10 navečer. Krećem za Zagreb. Nemam para. Idem stopom. Ni prvi ni zadnji put. Nema veze što je rat završio prije godinu dana ni što ja idem u maskirnoj uniformi usred noći preko Benkovca, Knina, Plitvica, autostopom. Koja sam ja budala. Nakon pola sata staje mi frajer koji ide u Zadar preko Benkovca. Ajde da se malo stavimo u glavu tog čovjeka. Primio je u auto dječaka od 20 godina u maskirnoj uniformi koji tu laprda da je danas dobio kćer i da sada autostopom ide u Zagreb. Uzalud je on mene nagovarao da odem do Zadra pa da onda idem busom. To je bilo gubljenje vremena. Izlazim u Benkovcu. Staju mi dva frajera u golfu.
- Ajde do Knina. Tamo ti je prometnije. Lakše ćeš naći prevoz.- nagovaraju oni mene.
- Ajde. Bar se vozim i nisam sam na cesti ko pas.
Znate onaj vic "puj što baba vozi"? Eto, tako je vozio taj frajer. Frajer sa reprezentativnom fudbalerkom i trakom oko glave vozio je novopečenog tatu bespućima šibenskog zaleđa po uskim razrovanim cestama 120 km/h sjekući svaki zavoj. Usro sam se ko grlica.
Na križanju za Knin i Gračac izađem van. Živ.
Nakon pola sata uštopam cisternu.
- Idem do Plitvica. Možeš samnom do tamo. - Dere se debeli šofer iz kabine u kojoj trešti "Vila Velebita"
- Može. Hvala.
U 1.30 smo došli na Plitvice i zaustavili se na nekom odmaralištu kamiondžija.
- Ja ne idem dalje. Ovdje ću spavati. Bog i živija.
Sat vremena u kratkim rukavima usred noći usred Plitvica.
Tko te tjerao da ideš stopom. - majmune. Moga si ići u Zadar pa lipo ko čovik buson, ali ne, ti si tija što prije u Zagreb. Eto ti sada majmune. Usrid noći, usrid ničega ti se smrzavaš. Eto ti Zagreb. Pa ko će stati nekome u maskirnoj uniformi, godinu dana nakon rata, usred Plitvica. Pa ljudi misle da si četnik koji je sišao s planine. Idiote. - držim palac u zraku i jebem si mater.
Staje neki jebački mercedes kabrio. 15 kvadrata haube. Unutra sjedi frajerčina i kaže - Dobra večer. Kamo?
- Zagreb - kažem . A što misliš, majmune, di ću? - mislim.
Upadaj.
Frajer je neki hercegovački biznismen koji kupuje neke bagere, kamione, građevinske strojeve. Nije Rojs - sjetio bih ga se.
Pokupio me zato što mu se spava pa da s nekim priča.
Ja nisam bio za priču. Najprije sam izgorio na suncu, ispeko se na vatri, pa sam se smrzo, nisam spavao 100 godina, umoran ko pas, stopam u Zagreb i k tome, postao sam tata. Stvarno mi nije bilo do priče. Frajer je, do Zagreba, dva puta stao na po pola sata da malo odspava. Ja bi izašao vani zapaliti i onda bi pola sata čekao, smrzavajući se, da prođe po ure da ga probudim.
Sjećam se, kad sam vidio svjetla Zagreba da sam pomislio. - "Tamo su one. Evo me, dolazim."
Post je objavljen 07.06.2005. u 17:42 sati.