Krepat, ma ne molat!

Molat je izvedenica iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati.
Štokavce - koji nisu u bliskom dodiru s čakavskim, niti su povijesno i geografski neposredno izloženi utjecajima talijanskog jezika - ovaj slogan na prvu možda može navesti na pogrešan trag u pokušaju da ga razumiju i shvate. Mogli bismo, recimo, prvoloptaški pomisliti da molat znači moliti, preklinjati. To bi naravno bilo pogrešno, jer se očito radi o izvedenici iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati. "Krepati/umrijeti, ali ne odustati" borbeni je dakle poklič koji upućuje na stanje revolta, prkosa i otpora po svaku cijenu, pa i po cijenu krajnje smrti.

(Hajridin Hromadžić: Fragmenti grada)

Sve sličnosti sa stvarnim osobama slučajno su namjerne.
Dežurnim blogobudalama, šizofrenim starim prdonjama, stoki koja tudje mrtve naziva krepanima i svim njihovim prijateljima i poznanicima komentiranje zabranjeno.
U vezi s nuspojavama i neželjenim učincima nemogućnosti komentiranja obratite se svom psihijatru ili apotekaru ili na nuspojaveinezeljeni
ucincibloga@bolimekuki.odjeb.net



Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice

nedjelja, 06.12.2015.

Advent, Advent, die Kerze brennt (vol.2)

Jutros nas je umjesto svetog Nikole probudilo sunce na prozorčiću.
Vrlo rijetka pojava zadnjih (tje)dana koju je bez puno razmišljanja trebalo iskoristiti kratkom šetnjom kroz obližnju šumicu.
Što bi po mišljenju liječnika trebala raditi svaki dan.
Ali kada?
U pet navečer po mrklom mraku?
Ili možda bolje u sedam ujutro, po još mrklijem?



Nikako mi ne ide u glavu zimsko i ljetno računanje vremena. Po mojoj logici trebalo bi baš biti obrtnuto : u zimsko vrijeme trebalo bi sat pomaknuti bar dva sata unaprijed da bi čovjek nešto imao od dana.
Ili klasičnih osam sati radnog vremena prosječnog zaposlenika sa 8-16 premjestiti na 16-24.
Ovako ni kada doma dodjem u standardnih pola pet više ne vidim danjega svjetla. Po drugoj strani ljeti danu nikad kraja, vuče se do pola jedanaest.

Nego jebeš računanje vremena, ništa mi tu ne možemo promijeniti, vratimo se duhu Božića koji me je primio zadnjih par postova.
Druga svijeća već gori a još nismo zapalili ni rep ni zavjese, što je stvarno uspjeh.



Plus da su mi ovaj put (nakon konzultacija sa gurmankom o tome gdje sam zajebala stvar) uspjele kremšnite.



Još uvijek nisam počela sa ovogodišnjom izradom božićnog nakita, darova ni ukrasnih kutija, ove godine sve ostavljam za zadnji tjedan pred Božić kada više ne radim.
Ali sam zato napravila inventuru da vidim što već imam napravljeno.
Ispalo je da sam lani bila hiperaktivna, manična štoviše.

Tako su osim već vidjenih Rudolfova



tu i kutija djeda Mraza



sa petnaestak kuglica za bor,



na koje sam već bila skroz zaboravila



jer su stigle prekasno poštom i mjesto na boru dobile tek oko Nove godine.




Tu su i dva srca,



djed Mraz, sovica,



nedefinirani božićni motivi



i podmetači za čaše za nekih tridesetak gostiju.



Kad bolje razmislim, ove bi se godine za Božić mogla konačno i odmoriti.


- 18:11 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      



Književne anegdote Daniila Harmsa:

Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao:
- Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!"


Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja:
- Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?!
Tu se sve i završilo.