Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
utorak, 28.02.2012.
Crno bijelo bez boje
|
Jučer se hrvatskim svemiropolisom raširila uznemiravajuća vijest o dami hrvatskog glumišta, koja je ostala na hodniku ispred stana na čijim je vratima zločesti muž zamijenio bravu. Uslijedili su komentari, bez posebnog suosjećanja sa dotičnom damom, poznatijoj po lošem ukusu, no po kvaliteti njenih dramskih uprizorenja, na što je (kako tipično) jedna gospodja ostala zgrožena, te se upitala u kakvoj to ona zemlji živi. Obožavam tu riječ. ZGROŽEN(A). Jedva čekam da je netko u Hrvatskoj (a može i deželi) upotrijebi, pa da iskočim iz prvog grma i još ga malo jače ZGROZIM, jer mene apsolutno više ništa ne može "zgroziti" u zemljama kurvi i lopova u kakvima živimo. Nacrtala sam joj koliko je lijepa njena i (nažalost) moja zemlja, odgovorivši: "U zemlji u kojoj životi milijuna žena ne znače ništa, ali pička jedne pevaljke znači sve. U takvoj zemlji." Naprosto me svojom zgroženošću natjerala da joj nacrtam tu divnu zemlju. Ne znam što se kasnije te večeri dalje odigravalo na tom profilu i statusu, rijetko se vraćam na prizorište frke koju izazovem svojom jezičinom. A i bolje mi je šutjeti, prije no što mi netko predbaci da i sama živim u zemlji u kojoj je osoba ,poznatija kao jedinica za lajnu bijeloga, godinama sjedila u ministarskoj fotelji, te bila proglašena čak i ženom godine. Živimo u svijetu u kojima su svi redom zgranuti i šokirani kada alkohol i/ili droga pobere neku javnu osobu sklonu ekscesima, te je danima potom nazivamo andjelom. Živimo u svijetu gdje danima plačipizdimo za svjetskim menadžerima upitnih moralnih vrijednosti, koji su svoju slavu stekli na tuzi i jadu milijuna gladnih stanovnika trećeg svijeta. Živimo u svijetu u kojem je normalno da jednoj poznatoj glumici oduzmu stan u njenom vlasništvu, jer je udana za čovjeka krive nacionalnosti, te da je desetljećima nazivaju kurvom, a nitko od dama hrvatskog glumišta i svekolike javnosti niti da pisne. No, potom se ista ta javnost danima bori za čast osobe koja je slavu stekla jeftinom pornjavom, te time zauvijek zadužila lijepu nam našu. Svijeta u kojem zvijezde u dopičnjacima leopardovog uzorka i vulgarnim dekolteima same obavještavaju žutu štampu svaki put kada im bogati jebač kupi dijamantni prsten optočen zlatom i platinom, da bi potom danima plačipizdile tražeći zaštićenost svoje intime kad objave i onu mračniju stranu njihove bajke. Recimo da su pijane vrijedjale ljude oko sebe ili im je, (do jučer još) njihov princ poduzetnik (kojemu ofkors nitko ne zna što poduzima) na bijelom (konju?) iz Glorije zabio kacot posred njuške i izbacio ih iz stana. Eto, u takvom je svijetu jučer gotovo nezapaženo otišla jedna, nekad nam svima draga osoba iz javnog života. Osoba koju nikada nismo vidjeli da pokazuje niti koljena, a kamoli da sadržajem svojeg ormara sa intimnim rubljem maše po ženskim časopisima. Osoba o čijem dekolteu i boji grudnjaka nikada nismo imali prilike raspravljati. Osoba koja je trajala malo duže, no njene nazovi nasljednice, koje padnu u zaborav prije no izgovorimo slovo "r", koje njima pvedsavlja pvoblem, ali su zato dnevne novine prepune njihovih ljubavnih i inih pviča i skandala. Jučer je u 68. godini života umrla poznata spikerica i voditeljica Helga Vlahović. Osoba koju smo voljeli zbog njenog osmijeha, glasa, karizme, profinjenosti, te zbog jedne od najvažnijih ljudskih osobina - jednostavnosti. Barem sam je ja tako doživljavala. Ostati će zapamćena kao žena, majka i jedna od prvih asocijacija na mladost, koja se više neće vratiti. Slično kao cockta, piće naše mladosti. Super, super s groždjicama, s lješnjakom i rižom. Milka Babović sa detaljnim opisima klizačkih haljinica. Mladen Delić i "Ljudi, je li to moguće?". Jedina "afera" u kojoj se svih ovih godina spominjala, bila je ona o korištenju frizeraja HRT-a i nakon odlaska u mirovinu. Što joj, poznavajući raskoš hrvatskih mirovina, i nije baš neki grijeh. Laka joj noć, dragi blogeri. |
- 08:33 - Komentari (25) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.02.2012.
Zadovoljnici
|
U životu, tlak mi najčešće dignu dvije kategorije ljudi. Prvi su oni koji konstantno kukaju, plaču nad svojom sudbinom, te se toliko uživaljavaju u ulogu patnika, da se naprosto hrane tudjim sažaljevanjem. Drugi su gori stotinu puta. Riječ je o, nažalost, većinskoj pasmini uzgojenih (ne)zadovoljnika, koji šute pa da im čavle zabijaš u čelo, jer - NE DAO BOG VEĆEG ZLA! i "VALJDA JE TAKO TREBALO BITI." Prvu kategoriju obično na opće zaprepaštenje okoline jednostavno i kratko pošaljem u krasni k. Šok terapijom do izliječenja. Raspizdim li te, možda nešto i pokušaš napraviti od svog života. Uvijek imaš mogućnost i dalje nastaviti jadati po starom. Ali onda dovidjorno. Za prošlog posjeta babi koja je još živa, iako umire već 42 godine (samo što se ja sjećam, a možda i dulje), jednostavno mi je prekipjelo slušati više o jebenoj brenti koju je ona nosila tamo neke davne '32 ili treće. O Gestapu pred kojim su skrivali njezinog brata u nekakvoj rupi u podrumu (prva pomisao su mi ona dva glupa pilota iz allo-allo, kako svako toliko provire iz bačvi). O "starostima" za koje se ona brinula (ne bi se, bez brige, da ti nisu kuću ostavili). Unucima koji su se oko nje okupljali (jes kurac moj, ja sam radi pokojnog djeda dolazila, jer te je on znao poklopiti kad bi jadikovala i sprdao se sa svim tvojim "pokorama" i "mukama Isusovima"). Jebem ti ja osobu, pa makar to bila moja rodjena baba koja se u Matuzalemovim godinama dobro sijeća što je kada i za koga učinila, a svaku rečenicu u životu započinje sa "Za muku Isusovu". Digla sam se otišla. Poslala je kamo treba. I neka mi oprosti Bog u kojega ne vjerujem, jer sam se po tko će više znati koji put upitala zašto je ta neka sila uzela mojega dobroga djeda, onako veselog, zabavnog, voljnog svakome pomoći bez puno riječi, još tamo sedamdeset i neke, a pustila babu, kojoj je oduvijek sve teško. Jedino zbog čega se ded u životu brinuo bilo je : "Ča ću ja, kad moja Anica umre?", jer, ruku na srce, baba je stalno umirala. Što od žuči, što od srca, a obzirom da je i danas živa, rekla bi da je umirala od q... Ajde, bolje da zašutim, da mi ne bude jednoga dana žao. Ali eto, jednom sam već pisala o tome. Kad umireš cirka 15330 dana, dan gore ili dan dolje, ako jednoga dana i okreneš papke, nitko ti više neće vjerovati. A sad malo o kategoriji broj dva. Zadovoljnici, kako ih od milja nazivam. Cijeloga života glumim njihovog glasnogovornika. Ne traže oni to od mene, jer oni su, jelte, zadovoljni onime što imaju, a na odnos do sebe se ne bune na glas. Onda moram svako toliko ja popizditi, bila riječ o vrtiću koji je neopravdano povećao cijene, učiteljici koja zaključuje odlikašima jedinice na polugodištu zbog nenapisane domaće zadaće ili šefu koji bi plaće skresao na minimalac (skreši ti stari moj svoj ***ac), da bi se nešto konačno riješilo. No pustimo to, i krenimo malo kroz povijest. Nisam baš neki stručnjak za tu nauku, štoviše, čak je ni ne držim znanošću, budući se njome može manipulirati, a mijenja se ovisno o društvenom uredjenju, aktualnoj vlasti, te subjektivnosti autora historijskih udžbenika i knjiga. Njena bi svrha bila naučiti nešto iz nje. Ne datum početka neke tamo seljačke bune ili praške defenestracije (da, fakat su nekog tamo Ferdinanda izbacili kroz prozor. dobro kaže moja sestra da u životu pamtim samo pizdarije, a ozbiljne me teme ne zanimaju), već naučiti razloge zbog kojih je do takvih situacija došlo i ne ponavljati pogreške. Ovaj dio izgleda nikada nećemo naučiti. Nego da se vratim zadovoljnicima. Na samom početku svijeta, postojala je jedna točka neizmjerne gustoće. Stajala je ona tako u središtu same sebe, stajala, stajala, mirovala, dosadjivala se po cijele dane i noći. Kojih pretpostvaljam, nije još ni bilo, jer su se i Sunce i Mjesec i sami stiskali u utrobi spomenute točke. Odjednom je popizdila : "Dosta je bilo. Nisam zadovoljna ovakvim životom. Ovo je kurac, a ne život! Dosada živa. Ubit ću se!". Pjenila se ona tko i pjenila, i na kraju pukla. Raspizdila se žena i stvorila Svemir, koji se i dan danas širi. Ich wollt' sie gerade küssen, da gab es einen Knall. Grad' eben lag sie neben mir - jetzt liegt sie überall (im Raum verteilt). Gestern Nacht ist meine Freundin explodiert. Ich hatte nicht damit gerechnet, darum bin ich blutverschmiert. Man kann sagen, ich bin ziemlich irritiert. Gestern Nacht ist meine Freundin explodiert. (Die Ärzte : Meine Ex(Plodierte Freundin) Sve se to raspršilo uokolo u kojekave nakupine prostora, vremena, materije i energije, koje su se počele grupisati, i nastadoše galaksije, planete, zvijezde, crne rupe i tko će sve znati kakva sve čuda prirode. Uglavnom da skratimo sad sve one dane i noći u kojima je neka sila stvarala Zemlju i bića na njoj, inače bi ovaj post trebalo skrolati cirka 15 milijuna puta, nastao je na tom planetu život. I konačno čovjek, pračovjek, kako ga god nazivali. Dinosaure ćemo preskočiti. Ti su kreteni mirno pasli po grmovima (aj dobro, tiranosaurus rex se nešto malo kurčio, ali mu nije baš pomoglo). I onda je došao nekakav meteor, asteroid, što li već, nezadovoljan svojom putanjom i frustriran dosadnim životom od samo par stotina milijuna godina. I svi dineki umrli u jednome danu. Kremenko se neko vrijeme zabavljao uokolo sa ekipom, trijebeći buhe sa glave i majmunirajući se. Došla je zima. Hladno u pičku materinu. Postao je nezadovoljan. Ako nešto se izmisli, smrznut će mu se koska. Onako nadrkan, sjedio je pred špiljom, kad je udario grom. Obližnji se grm zapalio, a naš Kremenko shvatio da se uz to neko crvenkasto čudo može ugrijati. Ali, jebiga, vrijeme se poljepšalo, vatra se ugasila, a njemu je opet postalo hladno. "Ne brini toliko, udariti će opet munja kad se nebo zatamni, a dotada će nas grijati kože životinja. A možeš se stisnuti i uz mene, pusti sad te bedastoće sa iskrama koje ti se motaju po glavi, dobro nam je i ovako. Dodji bolje ovamo sa tom toljagom, pa da se malo poigramo." govorila je žena. "Grrrr, mrghm..." odvratio je na njeno blebetanje, i nastavio još nadrkanije kresati kamen o kamen, pa promrmljao : "Znam ja da se tebi ne da kuhat, ali dopizdila mi je više ta tvoja sirova hrana, jebala te zdrava prehrana, da te jebala, ja bi hazenfefer danas za ručak!". I tad je iskočila iskrica. I tako je naš Kremenko naučio sam praviti vatru, a bolja se polovica brzo naučila na bolje (iako joj je već i u ono vrijeme kuhinja bila mrska). Nije joj se više smrzavalo u ovoj pećini, pa pošalje muža po još metar, dva drva, pa da ga zakuri kako spada. Nosi on jadnik na rukama prvu turu, pa drugu, pa treću. Sve je noge i ruke polomio, a rošpija grinta : "Nesposobnjakoviću! Cijeli dan! Cijeli dan nosiš ta usrana drva, a ono ni pola kubika, budaletino jedna!". U današnje bi vrijeme naš nezadovoljni i frustrirani Kremenko, na putu kući zastao kod susjede Djurdje i tamo se utješio. Ali ovome se nisu takve pizdarije motale po glavi. Trebalo je izmisliti nešto da konačno začepi onoj doma tu poganu gubicu. "Kako bih, dovraga i bestraga, uspio prenijeti barem dva metra drva u jednome danu?" sjedio je tako na panju i razmišljao gledajući u drugi panj, kad mu je sinulo : "Krug! Jebate, pa kako se nisam prije sjetio?". I tako je nastao kotač. E sad, onoj njegovoj je stalno neki kurac falio, pa je tako (nemojte me samo ispravljati, tko će znati što je prije izumljeno) došao još do bezbroj otkrića. Od orudja, preko oružja, čaše, boce, prve bunde od nerca, torbe i prve zemunice, pa sve do nakita za onog nikada zadovoljnoga zmaja kod kuće. Malo ga je mučilo, kao svakoga pravoga muškarca, što još nisu izumili porniće, pa da, kad već ništa drugo, kada štriga zaspi, baci kakvu drkicu. A i ona njegova je ravna ko daska. Kradom je pod okriljem noći izradio par venera ogromnih sisurina, nek se nadju pri ruci, te otkrio umjetnost. I tako su do dana današnjega svijet mijenjali, nekad na bolje, a nekad i ne, nezadovoljni i frustrirani ljudi, a ne oni koji puste da im sudbina piša po ledjima, dok misle pozitivno i zadovoljni su onime što imaju. Bolje rečeno, onime što nemaju. Da su Tesla i njemu slični genijalci bili zadovoljni onime što je čovječanstvo postiglo, još bi danas svi mi sjedili u mraku uz svijeću. Što sad opet ne znači, da te nekada ne zajebu baš oni koji su ti upalili svijetlo. Tko bi tu bio pametan. Jedan je moj dobar prijatelj prije 5 godina u prometnoj nesreći postao tetraplegičar. Uvijek je govorio slijedeće : "Znaš, razmišljao sam malo. Evo, vidi M-a, radio, mučio se, gradio kuću, školovao djecu. I kad je konačno sve završio i bio zadovoljan onime što je postigao, naleti kamion s druge strane ceste i pobere ga. Gledaj P-inog brata. Cijeli život radili i on i žena, taman kad su mislili da se sad mogu opustiti i uživati onako zadovoljni sobom i djecom, zdrmala ga je kap i umro prije no što je došla hitna. I sad ti mene žena gnjavi sa nekom jebenom lajstnom za parket, koja mi stoji u podrumu već desetu godinu, a ja ne želim staviti je, jer mislim da bi tada vrag ili bog došao po mene." Nemam hrabrosti pitati ga da li ju je postavio prije no što je tog dana krenuo na jednodnevno skijanje sa Krvavcu, s kojeg se vraćao kad je izletio u zavoju. Zadovoljan, pretpostavljam. A sad vas ostavljam i odoh oderati auto još malo sa desne strane (na lijevoj i odostraga sam ga već za svaki slučaj udubila) i rasklimati wc-dasku i kvaku na balkonskim vratima. Nikad se ne zna. Tek tako, za svaki slučaj. |
- 10:40 - Komentari (18) - Isprintaj - #
srijeda, 22.02.2012.
Milan Blenton
|
Bila je jednom jedna zemlja na brdovitom Balkanu, u kojoj se orila pjesma o bratsvu i jedinstvu medju njenim narodima i narodnostima. A bila su tu i dva naroda. Potpuno različita. Toliko različita da su se oduvijek medjusobno razumjeli bez podnapisa i prevodioca. Toliko različita, da su i jedni i drugi na skrivečki krstili djecu i križali se na isti način istom rukom. Doduše, jedni su pri toj radnji uporno zanemarivali dva prsta, pa su ih oni prvi od milja znali nazvati trofaznima. I dok su ostali narodi igrali uloge glavnih sporednih likova, a narodnosti tek statirale, glavni junaci naše priče zajedno su od žalosti pasli travu na poljudskom stadionu, kada je umro najveći naš drug. A kako rijetko koja ljubav izdrži sva iskušenja koja joj se popriječe po putu, tako se i ljubav medju našim glavnim junacima počela polako gasiti. Postoje dvije najjače emocije. Ljubav i mržnja. A izmedju njih samo jedna tanka isprekidana linija, koju je lako preskočiti. Pogotovo kada ti na jednoj strani pomaže vožd, koji neće dopustiti da vas biju, a na drugoj krivousti, čijoj ludosti ni svemiropolis nije granica. Moj džepni Bog će Bogu tvom, Bogu tvom pokazati Boga!!! (HP : Džepni Bog) Obojica su, doduše, dali veliki doprinos razvoju matematike na ovim područjima, za što im treba nedvojbeno odati priznanje. Najprije su zaposlili ljude brojanjem. Krvnih zrnaca. Susjedima, kolega s posla, čak i vlastitoj ženi te njenim nećacima i bratićima. Dok su i prvi i drugi proučavali složeni genetski kod svojih bližnjih i onih malo manje bližnjih, vodje su brojali dinare, kune, a ni konvertibilne valute svih vrsta nisu im bile baš mrske. A onda je počelo konačno odbrojavanje. Mrtvih. Ranjenih. Protjeranih. Počišćenih. Izgubljenih. Pokradenih. Obespravljenih. Prošlo je mnogo godina i nekima još ni sada nije došlo iz dupeta u glavu, da su nas dobro izjebali. I da je sve ono što se dogadjalo devedesetih zapravo najveći pornić u povijesti čovječanstva. Možda je pornić preblaga riječ. Prije bi se moglo reći da zloglasni snuff filmovi nisu tek plod bolesne mašte i urbane legende, već kruta stvarnost naroda sa početka naše priče. I šta sad? Prvo su se, ako su ikada i bili posvadjani, pomirili krimosi svih zemalja i ujedinili se. Onda je Zvonimir, hrvatski vitez, zagrlio Dejana. Rvacka je rvacka, al' Milan je Milan. Potom su se političari, ako su ikada bili posvadjani, pomirili i rukovali se pred kamerama, pa otišli na svečanu večeru. Pred sam kraj priče pomirila se estradna flundra, koja je na vrijeme shvatila da neće moći preživjeti pjevajući samo jednoj strani. Na samom je kraju ostalo nekoliko milijuna običnih malih blesavih ljudi s jedne i druge strane, koji su na moment zaboravili na sve svoje probleme, te ih muči jedino još dilema : Veseliti se Severininom djetetu ili mu popljuvati majku i oca iako još nije ni iz rodilišta izašlo? - Krvavu ti nedelju jebem, stoko četnička! - Pa gde si ti pičko ustaška?! - A ti, di si ti ratova? - A nisam stig'o zbog škole da se uključim… - Šteta! Al' dobro, bit će još prilika, jel'? (Srdjan Dragojević : Parada) A Severina? Iskreno, jebe se njoj i za nas i za njih i za mene i za vas. Neću se sad praviti fina i negirati da sam ikada na njen račun uputila najpoznatiju riječ za opis najstarijeg ženskog zanimanja, koju ne treba titlovati niti sa druge strane granice. Često za nekoga tko nam se zamjerio, a ženskog je roda, kažemo glupa k. Pa još na kraju dodamo -etina, da onako efektnije i ogavnije zazvuči. E sad, da u životu mogu birati izmedju samo dvije mogućnosti, iliti biti glupa k iz Gajeve ili pametna k. iz luksuznog hotela, izbarala bih ovo drugo. Mogu ja nju voljeti ili ne, ali jedno joj moram priznati. Kada je onomad na vidjelo izašao njen autorski uradak (iz kojeg btw. nismo saznali ništa novo, osim da veliki jebač i nema neki naročiti kurac, pa ma koliko se Milan Blenton okolo hvalio da je jebo Severinu), na što je Lokas bio toliko u šoku, da je tim medicinskih stručnjaka u pozadini pratio emisiji, za slučaj da Joško padne u nesvijest, izrekla je legendarno : "Joško, pa nije niko umra!". I nije, rodilo se. Ne dite, nego sin. A Seve je žena, majka, kurva i kraljica. Sve ono što pošteni muškarac, bez obzira čine se križao, očekuje od svoje žene, i sve ono što Žuži Jelinek ženi savjetuje da bude. Možda je problem u tome što nije domaćica? Tko će prodrijeti u te čudne muške mozgove. A mislim da je najbolje da i jedni i drugi glavni akteri krvave bajke sa brdovitog Balkana malo razmisle nad činjenicom, da iz svoje začarane priče o ljubavi i mržnji izadju tek svakih desetak godina. Cijeli taj mikrosvijet od Vardara do Triglava na par dana stane, zajedno se smije, ruga, psuje i bleji u monitor. I za sve je to kriva i/ili zaslužna jedna obična pička (ako zanemarimo zajedničku omiljenu uzrečicu i jednih i drugih, oko koje će se jedino složiti iz prve : "Ubij pedera!"). Iliti da prevedem na jezik krivoustog sa sredine priče i kažem umočnica, kako ne bi netko zahtijevao i prijevod ovog posta? |
- 10:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||