Molat je izvedenica iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati.
Štokavce - koji nisu u bliskom dodiru s čakavskim, niti su povijesno i geografski neposredno izloženi utjecajima talijanskog jezika - ovaj slogan na prvu možda može navesti na pogrešan trag u pokušaju da ga razumiju i shvate. Mogli bismo, recimo, prvoloptaški pomisliti da molat znači moliti, preklinjati. To bi naravno bilo pogrešno, jer se očito radi o izvedenici iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati. "Krepati/umrijeti, ali ne odustati" borbeni je dakle poklič koji upućuje na stanje revolta, prkosa i otpora po svaku cijenu, pa i po cijenu krajnje smrti.
(Hajridin Hromadžić: Fragmenti grada)
Sve sličnosti sa stvarnim osobama slučajno su namjerne.
Dežurnim blogobudalama, šizofrenim starim prdonjama, stoki koja tudje mrtve naziva krepanima i svim njihovim prijateljima i poznanicima komentiranje zabranjeno.
U vezi s nuspojavama i neželjenim učincima nemogućnosti komentiranja obratite se svom psihijatru ili apotekaru ili na nuspojaveinezeljeni
ucincibloga@bolimekuki.odjeb.net
Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
ponedjeljak, 28.11.2011.
Lektira za 1.razred srednje škole by Coyote & son
Romeo & Julija (mogući scenarij u skoroj budućnosti, baš čita ovih dana)
Peppers (u nastavku P) : Mama, danas smo imali lektiru, Romeo i Julija...
Coyote (u nastavku C): ta Julija je bila neka glupača. Otrovat se radi nekog klokana, koji gnoji pod balkonom, umjesto da mu da grablje da lišće pokupi po dvorištu...
P : To sam i ja reko...
C : ?
P : Dobio sam jedinicu!
C : Ajd leti u sobu prije nego te dohvatim na lakim krilima ljubavi !
Ilijada
P : Mama, jesu li i tebi oni Grci i Trojanci malo čudni?
C : A jesu, imaš ti pravo...
P : Zamisli budala, ubijaju se radi tamo neke Helene. Nema te žene radi koje bi ja išao u rat!
C : Bravo sine. Pametno. I nemoj, pa ima ih na šlepere, zgodnih cura, mislim. Nego, šta ti misliš, zar se ne bi dala od Ilijade napravit super reklama za pivo?
P : ?
C : Pa bore se Grci i Trojanci, vruće za popizdit. I onda Grci naprave drvenog konja, napune ga Žujom i pošalju Trojancima. I svi se skupa napiju ko majke, dok Helena i božice pizde. A?
P : Super. Može i Laško. Ili radler.
C : Ne spominji radler, jebat će me opet ovi na blogu. OK?
Odiseja
P : Mama, si čitala Odiseju?
C : Jesam. Pred (računa)... 28 godina! Onaj Odisej, čudan neki tip, malo perverzan, ako mene pitaš. I papučar, teški papučar. Veliki ratnik i borac, a čim vidi kakvu nimfu, vješticu ili sirenu, ne zna više tko je, ni kamo je krenuo, gdje ga beštija posjedne, on sjedi sedam godina!
P : A da je imao navigaciju na brodu, ko tata u autu, ne bi deset godina putovao.
C : Lesi se vratio dvadeset puta, prije nego je ovaj pronašao put do svoje žene! A i ta Penelopa, tuka neka totalna, nema tog muškog kojeg bi ja čekala da kasni pola sata, a kamoli cijelo desetljeće.
P : Onda su živjeli puno kraće, to ti je kao da bi ga sada čekala trideset godina!
C : A moš si mislit šta bi čekala. Nije se taj rodio.
P : Ni tatu ne bi čekala?
C : Ni njega.
P : Hm.
C : Aj, dobro, evo ti pet eura. I sa starim ne pričaj o Penelopi. Može?
P : Dogovoreno.
Antigona
P : Mama, do petka moram pročitati Antigonu za lektiru.
C : E, nećeš, ja ti ne dam da to čitaš!
P : Ako ne pročitam dobit ću jedinicu, a onda ćeš se derat na mene...
C : Ma derat ću se ja na tvoju učiteljicu i ministra koji je taj horor stavio na popis literature za prvi razred srednje! Nisam spavala tri dana kad sam to pročitala!
P : ?
C : Tamo će nam roditeljima na sastanku objašnjavat kako su djeca agresivna jer igraju kompjuterske igrice i gledaju filmove za starije od 18 godina. A onda vam za lektiru daju čitat dramu o ženi koju su živu zakopali!
P : Živu zakopali?
C : Da. Pa to nema ni u Kill Billu. Zapravo ima...Zapravo...Ma ajde odi učit te binome i trinome, pametnije ti je! Neka ti matematike!
Božanstvena komedija
P : Mama, piše ovjde neka B-o-ž-a-n-s-t-v-e-n-a, a da, Božanstvena komedija. Konačno nešto smiješno, dosta mi je ovih tragedija, te Edip ubio oca, te pofukao mater, te si oči iskopao, te Antigona živa zakopana, te Ahil umro jer je glupan u rat išo u sandalama, te se Romeo i Julija otrovali...
C : Moram te razočarati, to se samo zove komedija. Uopće nije smiješno.
P : Sranje!
C : Nije sranje, nego čisti pakao. Dobro, ima i raj kasnije, ali to nisam čitala. U raju je dosadno.
P : A o čemu se radi?
C : Najbolje da proguglaš malo, pa nadješ neki sažetak. U toj knjizi sjećam se samo da je bilo više opaski i objašnjenja na dnu stranice, nego teksta, koji je Dante napisao.
P : Već jesam.
C : Pametno mamino.
P : A, mama, zar nije to varanje, ne pročitat, nego samo izguglat?
C : A u kurac...
P : Šta?
C : A ništa. Imaš savjest. Nikad od tebe političar...
Nisam prespavala budilicu, na vrijeme sam dovezla sina u školu, nisam zakasnila na posao.
Nisam onako, zijevajući, umjesto "bez šećera" stisla "bez šalice" na automatu za kavu, što mi se često dogadja. Pa me kava polije i cijelog dana hodam okolo ko popišana.
Nisam čak ni prevrnula šalicu po naljepnicama za novi projekt.
U trgovini nije crkla kasa baš kad sam ja došla na red, što se, klasika, dogadja baš meni (zadnji put u nedjelju).
Nije zaštekao terminal na benzinskoj, kao što je jučer bio slučaj.
Odradim svojih osam sati, krenem prema parkiralištu, sjednem u auto i skoro se ugušim od tekućina za odledjivanje vjetrobranskih stakala, koja se razlila po tepihu.
Napola ošamućena od udisanja otrovnih para, stanem na prvoj benzinskoj oprati auto tepih.
I mislim si : aj, dobro, to je valjda bilo dosta Murphyja za danas.
Aha.
Dabogda se za jezik ugrizla, kad sam takvo nešto mogla i pomisliti.
Parkiram se ja tako ispred zgrade, pozovem malog da mi pomogne stvari odtegliti na deveti kat.
Ok, ima lift. Ali ima i jedno 200 m do njega. Kroz troja vrata (uključujući i ona od lifta).
Ne bih ja bila to što jesam i ne bi mi se sranja dogadjala, kada ne bih ruku punih vrećica i sa natovarenim podmlatkom, još pobrala i današnju poštu u kojoj su se našle dvije oveće koverte sa sjemenom Echinacea-e purpurea-e (ovo samo serem kako bi pomislili da znam latinski), naručene prije par dana. Ipak sam ja u zadnje vrijeme odlučila biti poštena domaćica, koja brine za svoj balkon (mislim, bolje da ga ne vidite, ali bilo je besplatno pa zašto ne bi, treba nešto naučit i od penzića, odsada uzimam sve što mi se nudi zabadava, a još je k tome boje purpura).
Uglavnom...
Lift se zaustavi na našem katu...
Iz ruke mi ne ispadne kurčevo sjeme američkog nečega (što se latinski naziva onako kao što sam gore napisala, a koristi se kod liječenja različitih boleština prirodnim putem), već ključ od auta.
Jebem ti Japanca koji je izmislio ključ u obliku kartice široke taman toliko da upadne u prorez izmedju lifta i vrata, te se strovali tridesetak metara u dubinu, veselo odzvanjajući.
Mali reče samo : O, shit!
Ne padam u paniku, imam rezervni, nema frke.
U biti ima frke.
Po drugi put spominjem sve po spisku* malom žutom (mislim, nemojte se čudit, bude li večeras loših vijesti iz Japana, ono, potresi, cunamiji i tome slično - it iz aj, kojoti).
Naravno, naravno, ofkors da već mjesecima, glede & unatoč, nisam zamijenila bateriju na tom rezervnom govancetu.
Zbog kurčeve baterije od 10 mm promjera auto neće upaliti (drugi puta nula elektronike, kupujem auto na običan ključ na palentu).
U supermarketu preko puta ne drže takve baterije.
Kućni majstor nije doma, a inače se ne miče iz zgrade.
Urar je taman zatvorio butigu, a najbliži Merkur je u PM. Mislim nije, kad imaš auto s kojim se odvezeš do njega. A moj zoom-zoom stoji na parkingu i štrajka, radi jedne jedine baterijice, mamu mu (a-cap) jebem u ciklamu.
Odbacujem zdravi život.
Palim prvu cigaretu nakon dva mjeseca apstinencije, kad se majstor ipak dotetura iz obližnjeg kafića, smijući se i naravno, podjebavajući : "Gospodjo, pa da ste sjedili tri dana u liftu i pokušavali pogodit ne bi vam uspjelo!".
Time je valjda želio dodatno podcrtati činjenicu koju dobro znam, iako se pokušavam tješiti da se takve pizdarije dogadjaju i drugima.
Konačno, sa dva sata zaostatka, zbog spomenutog incidenta s ključem, dospjevam u kuhinju, sad već lagano spuštene razine šećera, vadim nešto smrznuto, što nije trebalo biti večeras na meniju, ali jebiga.
Usput kuham maneštru od fažola za sutra.
U taj se čas pojavi Peppers objašnjavajući da je nestao wireless.
Resetiram router.
Sve opet radi, ma super.
Kurac moj super.
Zagorila mi maneštra.
Uspijevam je spasiti prebacivanjem u drugi lonac.
Umorna od svega nakon večere i ribanja zagorene posude, naručujem boljoj polovici jedan viski s kolom.
Jel moram dvaput objašnjavati, kako se škrinja nije dala zatvoriti, nakon što je iz nje izvadio led?
Razbijam led čekićem za meso,okomivši se ovoga puta na mater i oca talijanskog proizvodjača frižidera.
Konačno sjedam na kauč, uzimam knjigu (koju namjeravam čitati već tri dana i svaki me put nešto sjebe), te pri prvom gutljaju ustanovim da mužev projekt ima jedan mali nedostatak.
Nema viskija! Natrafljao mi kole sa ledom do vrha čaše, očito da ne bude napol puna.
Bem ti optimiste i tko ih izmisli!
Došavši konačno do željenog napitka, sa glavom koja samo što nije puknula, odbacujem knjigu za neki bolji dan, pa kao svaki pošteni ovisnik idem samo malo škicnuti što ima novoga na blogu.
Odmah mi je svo prokletstvo toga dana postalo jasno.
Ludo uredništvo opet je neku moju žvrljotinu napisanu za pet minuta stavilo na naslovnicu, te time na mene prizvalo potencijalni gnjev Andrije Jarka, Mamića, BBB-a** i Kukuriku koalicije, koji su mi očito bacili neke gadne uroke.
Što me ne čudi, kad stvarno i jesam mučko djubre.
Samo mi još i štrumfovi (to su oni sa plavim šalovima i sijedom Štrumfetom) fale, dobro da nisam i njih negdje spomenula.
* ispuni formular, tako se to kulturno radi u EU. ne budi Balkanac:
** da ne bi mislili da imam nešto protiv Dinama...kad već skupljam bijesove na sebe...(hvala, uredništvo, hvala, poklon do poda :P) :
*** ovo nema veze sa nogometom, ovo je samo još uvijek stanje uma jedne riječke pičke na dvadesetogodišnjem proputovanju kroz kontinentalne krajeve lijepe naše, njihove i još njihovije.
Krepat, ma ne molat!
Mi smo Armada i mi smo sami protiv svih
Mi smo iz grada kroz koji Rječina prolazi
Mi smo ko nevera,ko' nevera sa Kvarnera
Mi smo grupa smjela i naša krv je plavo - bijela.
Bilo je to davne '76 (ili sedme), kada se našom školom proširila panika zvana Crna ruka.
Crnu su ruku mnogi vidjeli, bolje reći čuli su da ju je vidio baš netko od poznanika nekog koga oni poznaju, a koji joj je u zadnji čas utekao.
Zapravo nitko nije nikada upoznao nekoga tko ju je uistinu vidjeo, kao ni carevo novo ruho.
Osim dvije tri lokalne lažeš-Melite, kojima ionako nitko nije baš naročito vjerovao, jer su bile poznate kao patološke lažljivice.
Iako je/ga nitko nikada nije vidio, osim prijatelja poznanika susjeda kume Melite iz četvrtog a, te brata od strica polusestrine maćehe Dijane iz trećeg b razreda (imena izmišljena, da se ne bi netko pronašao u ovom postu, pa me tužio zbog klevete), Crna ruka je ostala urbana legenda, pred kojom smo strijepili.
Sve dok se nisu pojavile nove sličice iz Dizneyevih crtića ili Muppet show-a (ne sjećam se točno), koje su nas nekim čudom spasile od grozne smrti u njeni crnim (a da kakvim) rukama, kojima je davila sve pred sobom, a da nije zadavila nikoga (a kad danas pogledam i vidim neke primjerke iz moje generacije, bude mi i žao zbog te činjenice).
Živjeli smo tako opet nekoliko godina u miru, ne doduše božjem, već onom socijalističkom...
Pojavila se niotkuda, prestrašila nas i otišla u legendu.
Misteriozna žena u crnom, koja stopira, pokupite je autom i dok veselo čavrljate, okrenete se prema suvozačevom sjedalu, a nje nema.
Nestala.
Isparila.
I tako jedno pet šest puta.
I opet nismo osobno poznali nikoga tko ju je zapravo pokupio na stop.
Ne sjećam se više, i ne bih htjela griješiti dušu, no nekako brijem da je Crna žena, baš poput Crne ruke naletila baš u auto, gore već spomenutog, brata od strica.
A svuda su umirali oni koji su je pokupili, iako se iz nekog čudnog razloga tih dana u novinama nije pojavila niti jedna osmrtnica, koja bi ukazivala na poginule u nesretnom slučaju.
Valjda su Mulder i Scully već i onda ordinirali, te na vrijeme uklonili sve tragove.
Prošlo je nekoliko šarenih godina u kojima smo pokušavali temperama pobojati kakav pramen, kad se već prave boje nije dalo dobiti, te pivom umjesto gela namještali frizure, ne bi li barem malo sličili na pankere, kakve smo vidjali po posterima iz zloglasnih kapitalističkih časopisa za mlade.
Nije dugo potrajalo, prije no što nam se opet zacrnilo pred očima.
Odbacili smo sve što se može nazvati bojom, te se od glave do pete uvukli u crninu izigravajući darker(ic)e.
Jednog sam dana, od glave do pete slična nešto starijoj Wednesday Adams, otišla s babom na groblje, kako bih joj pomogla. Tim sam činom umalo ni kriva ni dužna izazvala smrt od infarkta, kod jedne babine prijateljice. "Ane, ajme, pa vnuka ti je Črna ruža!" uzviknula je šokirana, prekriživši se. "Ma kakova Črna ruža, kakove to pizdarije pripovidaš?" odvratila je baba.
Zato ju tako često i spominjem, bez obzira na njene godine, te na samo 4 razreda pučke škole, kojima se ponosila, nikada, ama baš nikada nije vjerovala u bilo kakva sranja, ćakule, glasine, vukodlake, vještice, uroke i svakojake ine sile nečiste, u koje još dan danas vjeruju i puno obrazovaniji od nje. "Ma to su ti oni, ča se hitaju pod vlak, već ih se je 5 ubilo, samo ča to taje po novinami! Pazi da i ova tvoja ne bi to napravila!" panično je nastavila, na što je baba samo odmahnula rukom i otišli smo dalje.
Možda se baba nije uzrujala zbog logičnog zaključka kako se od vlak ne mogu baciti jer je najbliža pruga nekih 50 km daleko.
Čemu svi ovi crnjaci gore nabrojani?
Pa vi stvarno ne znate gdje živite i kakva opasnost vreba na vas i vašu dječicu!
Po cijeloj se Hrvatskoj već mjesecima vozi crni kombi (vjerojatno bijele boje, no zar je to važno?!) iz kojeg dvojica nabildanih muškaraca, obrijane glave (naravno. brijem da jedan od njih ima i ožiljak na potiljku, tipa Marcel Wallace, kojem je vrag na tom mjestu ukrao dušu), sa crnim (definitivno ray ban ili oakley*) cvikama mame djecu i pokušavaju ih oteti.
Sreća u toj crnoj nesreći je da su naša djeca u medjuvremenu postala super junaci, koji s lakoćom savladaju ovu dvojicu**, te zasada niti jedno dijete nije oteto, već se svaki put otrgnulo iz njihovih tetoviranih ručerdi (ne znam ali pretpostavljam, tako je priča efektnija i originalnija).
Sreća u nesreći je i da su naše budne majke, kojima je već u petstotinjak navrata otelo dijete*** iz ruku u trgovačkim centrima diljem lijepe naše, svaki put na vrijeme uzbunile cijelu trgovinu, te je dijete golo, ošišano i obrijano pronadjeno u WC-u prije no što su fantomska dvojica (iz crnog kombija bijele boje) uspjela izvaditi im organe.
Sreća u nesreći je i da je Paravinja trenutno u pritvoru, pa ne može više otimati sve one (u zadnjih 30 godina) nestale i izgubljene djevojke, te ih preprodavati dalje.
Meni je, bez obzira na svu potencijalno otetu nedužnu dječicu (dalja rodbina poznanika Melite iz prvog a i kumova Dijane iz trećeg b) nekako žao te dvojice nabildanih otmičara, koji se očito bave krivim poslom.
Neće moći više dugo ovako. Tko im god bio šef, nalogodavac, investitor ovog projekta, ubrzo će izgubiti strpljenje, pa u fušu zaposliti dva do tri mirna dečka next door, koji bi ovaj posao obavili puno lakše, no upadljivi (a bogami i smotan do jaja) dvojac iz obližnje teretane.
Potom ćemo jednoga dana, kad neko dijete stvarno i nestane, te kada nadju njegovog otmičara/zlostavljača/ubojicu sa čudjenjem ustanoviti kako smo "zgroženi jer je osumnjičenik miran čovjek, blage naravi, uvijek spreman pomoći", kojeg ni u snu ne bi povezali sa Crnom rukom, ženom, ružom, oakley cvikama, a najmanje sa zloglasnim crnim kombijem zatamnjenih stakala.
* jebate, a da nisu ta dvojica iz Splita, tamo svi nose okli cvike, barem tako tvrdi tbf?!).
** sve mi se više čini da su pobjegli iz Sam u kući
*** nećak unuke prijateljice maćehe brata od strica Melite iz četvrtog a
Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao:
- Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!"
Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja:
- Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?!
Tu se sve i završilo.