Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
ponedjeljak, 24.10.2011.
Peppersi i jedna bivša kradljivica nedoživljenih sjećanja
|
Dvije godine unatrag, slijedom čudnovatih okolnosti, dogodilo se nešto što me mučilo i žderalo sve do prošlog petka. Profesorica engleskog jezika organizirala je izlet u London u svibnju 2010, za kojeg je trebalo dvije trećine cijene platiti punu godinu unaprijed. U jednom komadu. Većina roditelja nije ga mogla platiti svojoj djeci. Neki su odustali pod izlikom da škola ne odgovara za djecu, već putnička agencija, dok je zapravo prvi razlog stajao iza te odluke. Usrani novci, kojih nikada dosta. Možemo mi sada ovdje danima seruckati kako pare nisu važne, kako samo kvare ljude, a samo nam je ljubav potrebna. Priznajem, prva sam medju licemjernim seronjama, koji će drugima objašnjavati da je život šaka suza i vrića smija (iako ni vrića para nije naodmet, ali nije neophodna). Kad je riječ o njihovom životu, ofkors. Pričati o tome kako se ljubav mjeri vremenom provedenim skupa, i ne kupuje skupim darovima. Nastojanjima da bude bolje, čak ako uvijek i ne uspije. Probdjevenim noćima, u kojima klinac kuri preko 39,5. A opet, valjda sam ipak jedno obično kešpičkasto žensko stvorenje u kojem čuči učahurena sponzoruša. Osjećala sam se kao zadnje govno, kao najslabija mama na svijetu, kao kreten koji, eto, zbog neke tamo svjetske krize, koja se odrazila prvo na mojoj struci i plaći, zbog kredita i leasinga i sličnih obaveza koje rastu, dok primanja padaju, ne može priuštiti djetetu jedan usrani izlet. Ništa nije pomagalo Čipijevo : "Ja uopće ni nisam htio ići na taj izlet, onda bih propustio ferije kod babe i deda." Kao ni prijateljska (raz)uvjeravanja najbližih frendova kako se mame ne mjere količinom izleta koje omoguće svojoj djeci, a, uostalom, maloga smo već vodili u Legoland, Europapark i Gardaland, jedan London manje-više, ništa ne mijenja na stvari. A uvijek možemo tamo otići u vlastitom aranžmanu. Još je manji efekt postizalo objašnjavanje kako mi zapravo živimo puno bolje od velike većine ljudi u obje države na koje smo vezani, te je stoga glupo, razmaženo i neprimjereno uopće razbijati glavu nekakvih neodlaskom u London. Pa većina ne može ni dva dana na more, neki čak i plac na Dolcu izbjegavaju u velikom luku. Nema se. Znam da će me i ovdje velika većina popljuvati zbog mojeg naizgled materijalističkog pristupa problemu. No, ne radi se samo o putovanju na koje se nije moglo otići. Riječ je o neostvarenim snovima. Trenucima za pamćenje. Kad jednoga dana povučemo crtu, hoće li se unucima činiti zanimljiva životna priča koja se da svesti nekako na slijedeće : cijelog smo života djed i ja otplaćivali kredite, leasinge, revolving kartice, uredjivali stan, prali rublje deterdžentom boljim od onog prethodnog, koristili pravi omekšivač, školovali tvog tatu/mamu, bili skromni i razumni... Definitivno ne. Iz tog sam se razloga žderala. Imala sam osjećaj kako vlastitom djetetu uskraćujem jednu lijepu uspomenu za pod stare dane. Ne kaže bez veze stara pjesma kako se pamte samo sretni dani. Da si malo olakšam, pokušala sam se spasiti obećanjem, koje mi se tada činilo još nevjerojatnijim od skorog zajedničkog puta u London (nekada smo putovali najmanje dvaput na godinu, jebem ti krizu, da ti jebem). Obećala sam djetetu, koje je u medjuvremenu od Čipija (obožavatelj Pipsa, Čipsa & Video Clipsa) postalo teški Peppers (čitaj : zaludjeni ljubitelj Red Hot Chili Peppersa), kako ću mu jednom ostvariti najveću želju : odvesti ga na na prvi slijedeći koncert RHCP-a, koji će se održati bilo gdje u Evropi. Računajući pomalo time da ti likovi nikada neće snimiti novi album i doći u Evropu, a i vodeći se onom starom : snovi vrede tek kad s tobom osede (a stvarno misleći : jebeš snove koji se ne mogu ostvariti). Peppers je pune dvije godine u stopu pratio svaki korak svoje omiljene grupe, jebući im sve po spisku kada su god Evropu zaobišli u velikom luku. Onda je krajem lipnja, vrlo kasno neke večeri, stigla poruka Peppersovog strica iz Njemačke : RHCP 21.10. u Frankfurtu, da kupim karte? Sranje - bila je prva pomisao. Baš se našli poklopit sa registracijom za auto i produženjem prekoračenja na tekućem računu (a možda i ne). A karte skuplje od kajgane svetog Petra! I dok smo razmišljali što učiniti, te pokušavali pronaći tih ca. 250 eura za tri karte (jer i mama i tata bi, sine), karte su već bile kupljene. Peppersu kao poklon za kraj osnovne škole i upis u srednju, a nama zahvala za sve one dane kada smo muževog mladjeg brata vukli svuda sa sobom. Eto. Nekad se isplati i biti dobar prema mladjoj braći i sestrama. Nikad ne znaš kakva recesija te može zadesiti pod stare dane. Bila sam kradljivica nedoživljenih snova. Više to nisam. I sad mogu mirne duše i odapeti. Pogotovo nakon što je za vrijeme koncerta Peppers, u kraćoj pauzi prije bisa, izjavio : "O ovome ću moći pričati svojemu sinu!" I unucima, nadam se, takodjer. Kao što ih i ja jednog dana mislim naprosto udaviti koncertom mog života. Na istom mjestu (izgleda da nam Frankfurt nekako leži po defaultu), davne 1994 uz Ramonese i jedan od njihovih zadnjih nastupa uživo. Frankfurter Festhalle, 21.10.2011: Predgrupa Femi Kuti & The Positive Force.
Rekla bih da su ovo lijevo pozitivne sile, a desno jedan od najboljih bas gitarista svijeta,
a ovo je mladić smiješnog prezimena, kojem nije lako živjeti u sjeni svojeg slavnog prethodnika. Jesusa osobno.
Kao i najavljeno, koncert započinje pjesmom sa novog albuma I'm with you - Monarchy of Roses. Slijedi žestoka, uglavnom funk rock fešta za 15000 fanova svih uzrasta. S primjesom mnoštva hitova, od kojih su za moj ukus izostali Snow i Scar Tissue. Te smiješnim novim stajlingom frontmana, koji neke podsjeća na gay verziju Adolfa, dok Peppersu i meni neodoljivo na njega paše ona : ajmdlambrdžekendamjokejslipolnajtandvorkoldej. 
Pokušali smo skupa prisjetiti na što smo sve skakali puna dva sata...
Dani California...
She's only 18...
Charlie...
Give it away...
Californication...
By the Way...
Otherside...
Higher Ground...
The Adventures of Rain Dance Maggie...
Power of equality...
My Friends...
Can't stop...
Throw Away Your Television...
Look Around....
I naravno, neizbježni Under the Bridge...
|
- 20:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||