Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
srijeda, 09.11.2011.
Bijeli kombi crne boje
|
Bilo je to davne '76 (ili sedme), kada se našom školom proširila panika zvana Crna ruka. Crnu su ruku mnogi vidjeli, bolje reći čuli su da ju je vidio baš netko od poznanika nekog koga oni poznaju, a koji joj je u zadnji čas utekao. Zapravo nitko nije nikada upoznao nekoga tko ju je uistinu vidjeo, kao ni carevo novo ruho. Osim dvije tri lokalne lažeš-Melite, kojima ionako nitko nije baš naročito vjerovao, jer su bile poznate kao patološke lažljivice. Iako je/ga nitko nikada nije vidio, osim prijatelja poznanika susjeda kume Melite iz četvrtog a, te brata od strica polusestrine maćehe Dijane iz trećeg b razreda (imena izmišljena, da se ne bi netko pronašao u ovom postu, pa me tužio zbog klevete), Crna ruka je ostala urbana legenda, pred kojom smo strijepili. Sve dok se nisu pojavile nove sličice iz Dizneyevih crtića ili Muppet show-a (ne sjećam se točno), koje su nas nekim čudom spasile od grozne smrti u njeni crnim (a da kakvim) rukama, kojima je davila sve pred sobom, a da nije zadavila nikoga (a kad danas pogledam i vidim neke primjerke iz moje generacije, bude mi i žao zbog te činjenice). Živjeli smo tako opet nekoliko godina u miru, ne doduše božjem, već onom socijalističkom... Pojavila se niotkuda, prestrašila nas i otišla u legendu. Misteriozna žena u crnom, koja stopira, pokupite je autom i dok veselo čavrljate, okrenete se prema suvozačevom sjedalu, a nje nema. Nestala. Isparila. I tako jedno pet šest puta. I opet nismo osobno poznali nikoga tko ju je zapravo pokupio na stop. Ne sjećam se više, i ne bih htjela griješiti dušu, no nekako brijem da je Crna žena, baš poput Crne ruke naletila baš u auto, gore već spomenutog, brata od strica. A svuda su umirali oni koji su je pokupili, iako se iz nekog čudnog razloga tih dana u novinama nije pojavila niti jedna osmrtnica, koja bi ukazivala na poginule u nesretnom slučaju. Valjda su Mulder i Scully već i onda ordinirali, te na vrijeme uklonili sve tragove. Prošlo je nekoliko šarenih godina u kojima smo pokušavali temperama pobojati kakav pramen, kad se već prave boje nije dalo dobiti, te pivom umjesto gela namještali frizure, ne bi li barem malo sličili na pankere, kakve smo vidjali po posterima iz zloglasnih kapitalističkih časopisa za mlade. Nije dugo potrajalo, prije no što nam se opet zacrnilo pred očima. Odbacili smo sve što se može nazvati bojom, te se od glave do pete uvukli u crninu izigravajući darker(ic)e. Jednog sam dana, od glave do pete slična nešto starijoj Wednesday Adams, otišla s babom na groblje, kako bih joj pomogla. Tim sam činom umalo ni kriva ni dužna izazvala smrt od infarkta, kod jedne babine prijateljice. "Ane, ajme, pa vnuka ti je Črna ruža!" uzviknula je šokirana, prekriživši se. "Ma kakova Črna ruža, kakove to pizdarije pripovidaš?" odvratila je baba. Zato ju tako često i spominjem, bez obzira na njene godine, te na samo 4 razreda pučke škole, kojima se ponosila, nikada, ama baš nikada nije vjerovala u bilo kakva sranja, ćakule, glasine, vukodlake, vještice, uroke i svakojake ine sile nečiste, u koje još dan danas vjeruju i puno obrazovaniji od nje. "Ma to su ti oni, ča se hitaju pod vlak, već ih se je 5 ubilo, samo ča to taje po novinami! Pazi da i ova tvoja ne bi to napravila!" panično je nastavila, na što je baba samo odmahnula rukom i otišli smo dalje. Možda se baba nije uzrujala zbog logičnog zaključka kako se od vlak ne mogu baciti jer je najbliža pruga nekih 50 km daleko. Čemu svi ovi crnjaci gore nabrojani? Pa vi stvarno ne znate gdje živite i kakva opasnost vreba na vas i vašu dječicu! Po cijeloj se Hrvatskoj već mjesecima vozi crni kombi (vjerojatno bijele boje, no zar je to važno?!) iz kojeg dvojica nabildanih muškaraca, obrijane glave (naravno. brijem da jedan od njih ima i ožiljak na potiljku, tipa Marcel Wallace, kojem je vrag na tom mjestu ukrao dušu), sa crnim (definitivno ray ban ili oakley*) cvikama mame djecu i pokušavaju ih oteti. Sreća u toj crnoj nesreći je da su naša djeca u medjuvremenu postala super junaci, koji s lakoćom savladaju ovu dvojicu**, te zasada niti jedno dijete nije oteto, već se svaki put otrgnulo iz njihovih tetoviranih ručerdi (ne znam ali pretpostavljam, tako je priča efektnija i originalnija). Sreća u nesreći je i da su naše budne majke, kojima je već u petstotinjak navrata otelo dijete*** iz ruku u trgovačkim centrima diljem lijepe naše, svaki put na vrijeme uzbunile cijelu trgovinu, te je dijete golo, ošišano i obrijano pronadjeno u WC-u prije no što su fantomska dvojica (iz crnog kombija bijele boje) uspjela izvaditi im organe. Sreća u nesreći je i da je Paravinja trenutno u pritvoru, pa ne može više otimati sve one (u zadnjih 30 godina) nestale i izgubljene djevojke, te ih preprodavati dalje. Meni je, bez obzira na svu potencijalno otetu nedužnu dječicu (dalja rodbina poznanika Melite iz prvog a i kumova Dijane iz trećeg b) nekako žao te dvojice nabildanih otmičara, koji se očito bave krivim poslom. Neće moći više dugo ovako. Tko im god bio šef, nalogodavac, investitor ovog projekta, ubrzo će izgubiti strpljenje, pa u fušu zaposliti dva do tri mirna dečka next door, koji bi ovaj posao obavili puno lakše, no upadljivi (a bogami i smotan do jaja) dvojac iz obližnje teretane. Potom ćemo jednoga dana, kad neko dijete stvarno i nestane, te kada nadju njegovog otmičara/zlostavljača/ubojicu sa čudjenjem ustanoviti kako smo "zgroženi jer je osumnjičenik miran čovjek, blage naravi, uvijek spreman pomoći", kojeg ni u snu ne bi povezali sa Crnom rukom, ženom, ružom, oakley cvikama, a najmanje sa zloglasnim crnim kombijem zatamnjenih stakala. * jebate, a da nisu ta dvojica iz Splita, tamo svi nose okli cvike, barem tako tvrdi tbf?!). ** sve mi se više čini da su pobjegli iz Sam u kući *** nećak unuke prijateljice maćehe brata od strica Melite iz četvrtog a |
- 06:43 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||