Marketing
Echinacea purpurea
Nekako je dan počeo sasvim solidno.
Nisam prespavala budilicu, na vrijeme sam dovezla sina u školu, nisam zakasnila na posao.
Nisam onako, zijevajući, umjesto "bez šećera" stisla "bez šalice" na automatu za kavu, što mi se često dogadja. Pa me kava polije i cijelog dana hodam okolo ko popišana.
Nisam čak ni prevrnula šalicu po naljepnicama za novi projekt.
U trgovini nije crkla kasa baš kad sam ja došla na red, što se, klasika, dogadja baš meni (zadnji put u nedjelju).
Nije zaštekao terminal na benzinskoj, kao što je jučer bio slučaj.
Odradim svojih osam sati, krenem prema parkiralištu, sjednem u auto i skoro se ugušim od tekućina za odledjivanje vjetrobranskih stakala, koja se razlila po tepihu.
Napola ošamućena od udisanja otrovnih para, stanem na prvoj benzinskoj oprati auto tepih.
I mislim si : aj, dobro, to je valjda bilo dosta Murphyja za danas.
Aha.
Dabogda se za jezik ugrizla, kad sam takvo nešto mogla i pomisliti.
Parkiram se ja tako ispred zgrade, pozovem malog da mi pomogne stvari odtegliti na deveti kat.
Ok, ima lift. Ali ima i jedno 200 m do njega. Kroz troja vrata (uključujući i ona od lifta).
Ne bih ja bila to što jesam i ne bi mi se sranja dogadjala, kada ne bih ruku punih vrećica i sa natovarenim podmlatkom, još pobrala i današnju poštu u kojoj su se našle dvije oveće koverte sa sjemenom Echinacea-e purpurea-e (ovo samo serem kako bi pomislili da znam latinski), naručene prije par dana. Ipak sam ja u zadnje vrijeme odlučila biti poštena domaćica, koja brine za svoj balkon (mislim, bolje da ga ne vidite, ali bilo je besplatno pa zašto ne bi, treba nešto naučit i od penzića, odsada uzimam sve što mi se nudi zabadava, a još je k tome boje purpura).
Uglavnom...
Lift se zaustavi na našem katu...
Iz ruke mi ne ispadne kurčevo sjeme američkog nečega (što se latinski naziva onako kao što sam gore napisala, a koristi se kod liječenja različitih boleština prirodnim putem), već ključ od auta.
Jebem ti Japanca koji je izmislio ključ u obliku kartice široke taman toliko da upadne u prorez izmedju lifta i vrata, te se strovali tridesetak metara u dubinu, veselo odzvanjajući.
Mali reče samo : O, shit!
Ne padam u paniku, imam rezervni, nema frke.
U biti ima frke.
Po drugi put spominjem sve po spisku* malom žutom (mislim, nemojte se čudit, bude li večeras loših vijesti iz Japana, ono, potresi, cunamiji i tome slično - it iz aj, kojoti).
Naravno, naravno, ofkors da već mjesecima, glede & unatoč, nisam zamijenila bateriju na tom rezervnom govancetu.
Zbog kurčeve baterije od 10 mm promjera auto neće upaliti (drugi puta nula elektronike, kupujem auto na običan ključ na palentu).
U supermarketu preko puta ne drže takve baterije.
Kućni majstor nije doma, a inače se ne miče iz zgrade.
Urar je taman zatvorio butigu, a najbliži Merkur je u PM. Mislim nije, kad imaš auto s kojim se odvezeš do njega. A moj zoom-zoom stoji na parkingu i štrajka, radi jedne jedine baterijice, mamu mu (a-cap) jebem u ciklamu.
Odbacujem zdravi život.
Palim prvu cigaretu nakon dva mjeseca apstinencije, kad se majstor ipak dotetura iz obližnjeg kafića, smijući se i naravno, podjebavajući : "Gospodjo, pa da ste sjedili tri dana u liftu i pokušavali pogodit ne bi vam uspjelo!".
Time je valjda želio dodatno podcrtati činjenicu koju dobro znam, iako se pokušavam tješiti da se takve pizdarije dogadjaju i drugima.
Konačno, sa dva sata zaostatka, zbog spomenutog incidenta s ključem, dospjevam u kuhinju, sad već lagano spuštene razine šećera, vadim nešto smrznuto, što nije trebalo biti večeras na meniju, ali jebiga.
Usput kuham maneštru od fažola za sutra.
U taj se čas pojavi Peppers objašnjavajući da je nestao wireless.
Resetiram router.
Sve opet radi, ma super.
Kurac moj super.
Zagorila mi maneštra.
Uspijevam je spasiti prebacivanjem u drugi lonac.
Umorna od svega nakon večere i ribanja zagorene posude, naručujem boljoj polovici jedan viski s kolom.
Jel moram dvaput objašnjavati, kako se škrinja nije dala zatvoriti, nakon što je iz nje izvadio led?
Razbijam led čekićem za meso,okomivši se ovoga puta na mater i oca talijanskog proizvodjača frižidera.
Konačno sjedam na kauč, uzimam knjigu (koju namjeravam čitati već tri dana i svaki me put nešto sjebe), te pri prvom gutljaju ustanovim da mužev projekt ima jedan mali nedostatak.
Nema viskija! Natrafljao mi kole sa ledom do vrha čaše, očito da ne bude napol puna.
Bem ti optimiste i tko ih izmisli!
Došavši konačno do željenog napitka, sa glavom koja samo što nije puknula, odbacujem knjigu za neki bolji dan, pa kao svaki pošteni ovisnik idem samo malo škicnuti što ima novoga na blogu.
Odmah mi je svo prokletstvo toga dana postalo jasno.
Ludo uredništvo opet je neku moju žvrljotinu napisanu za pet minuta stavilo na naslovnicu, te time na mene prizvalo potencijalni gnjev Andrije Jarka, Mamića, BBB-a** i Kukuriku koalicije, koji su mi očito bacili neke gadne uroke.
Što me ne čudi, kad stvarno i jesam mučko djubre.
Samo mi još i štrumfovi (to su oni sa plavim šalovima i sijedom Štrumfetom) fale, dobro da nisam i njih negdje spomenula.
* ispuni formular, tako se to kulturno radi u EU. ne budi Balkanac:
** da ne bi mislili da imam nešto protiv Dinama...kad već skupljam bijesove na sebe...(hvala, uredništvo, hvala, poklon do poda :P) :
*** ovo nema veze sa nogometom, ovo je samo još uvijek stanje uma jedne riječke pičke na dvadesetogodišnjem proputovanju kroz kontinentalne krajeve lijepe naše, njihove i još njihovije.
Krepat, ma ne molat!
Mi smo Armada i mi smo sami protiv svih
Mi smo iz grada kroz koji Rječina prolazi
Mi smo ko nevera,ko' nevera sa Kvarnera
Mi smo grupa smjela i naša krv je plavo - bijela.
Post je objavljen 24.11.2011. u 08:32 sati.