Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
četvrtak, 23.02.2012.
Zadovoljnici
|
U životu, tlak mi najčešće dignu dvije kategorije ljudi. Prvi su oni koji konstantno kukaju, plaču nad svojom sudbinom, te se toliko uživaljavaju u ulogu patnika, da se naprosto hrane tudjim sažaljevanjem. Drugi su gori stotinu puta. Riječ je o, nažalost, većinskoj pasmini uzgojenih (ne)zadovoljnika, koji šute pa da im čavle zabijaš u čelo, jer - NE DAO BOG VEĆEG ZLA! i "VALJDA JE TAKO TREBALO BITI." Prvu kategoriju obično na opće zaprepaštenje okoline jednostavno i kratko pošaljem u krasni k. Šok terapijom do izliječenja. Raspizdim li te, možda nešto i pokušaš napraviti od svog života. Uvijek imaš mogućnost i dalje nastaviti jadati po starom. Ali onda dovidjorno. Za prošlog posjeta babi koja je još živa, iako umire već 42 godine (samo što se ja sjećam, a možda i dulje), jednostavno mi je prekipjelo slušati više o jebenoj brenti koju je ona nosila tamo neke davne '32 ili treće. O Gestapu pred kojim su skrivali njezinog brata u nekakvoj rupi u podrumu (prva pomisao su mi ona dva glupa pilota iz allo-allo, kako svako toliko provire iz bačvi). O "starostima" za koje se ona brinula (ne bi se, bez brige, da ti nisu kuću ostavili). Unucima koji su se oko nje okupljali (jes kurac moj, ja sam radi pokojnog djeda dolazila, jer te je on znao poklopiti kad bi jadikovala i sprdao se sa svim tvojim "pokorama" i "mukama Isusovima"). Jebem ti ja osobu, pa makar to bila moja rodjena baba koja se u Matuzalemovim godinama dobro sijeća što je kada i za koga učinila, a svaku rečenicu u životu započinje sa "Za muku Isusovu". Digla sam se otišla. Poslala je kamo treba. I neka mi oprosti Bog u kojega ne vjerujem, jer sam se po tko će više znati koji put upitala zašto je ta neka sila uzela mojega dobroga djeda, onako veselog, zabavnog, voljnog svakome pomoći bez puno riječi, još tamo sedamdeset i neke, a pustila babu, kojoj je oduvijek sve teško. Jedino zbog čega se ded u životu brinuo bilo je : "Ča ću ja, kad moja Anica umre?", jer, ruku na srce, baba je stalno umirala. Što od žuči, što od srca, a obzirom da je i danas živa, rekla bi da je umirala od q... Ajde, bolje da zašutim, da mi ne bude jednoga dana žao. Ali eto, jednom sam već pisala o tome. Kad umireš cirka 15330 dana, dan gore ili dan dolje, ako jednoga dana i okreneš papke, nitko ti više neće vjerovati. A sad malo o kategoriji broj dva. Zadovoljnici, kako ih od milja nazivam. Cijeloga života glumim njihovog glasnogovornika. Ne traže oni to od mene, jer oni su, jelte, zadovoljni onime što imaju, a na odnos do sebe se ne bune na glas. Onda moram svako toliko ja popizditi, bila riječ o vrtiću koji je neopravdano povećao cijene, učiteljici koja zaključuje odlikašima jedinice na polugodištu zbog nenapisane domaće zadaće ili šefu koji bi plaće skresao na minimalac (skreši ti stari moj svoj ***ac), da bi se nešto konačno riješilo. No pustimo to, i krenimo malo kroz povijest. Nisam baš neki stručnjak za tu nauku, štoviše, čak je ni ne držim znanošću, budući se njome može manipulirati, a mijenja se ovisno o društvenom uredjenju, aktualnoj vlasti, te subjektivnosti autora historijskih udžbenika i knjiga. Njena bi svrha bila naučiti nešto iz nje. Ne datum početka neke tamo seljačke bune ili praške defenestracije (da, fakat su nekog tamo Ferdinanda izbacili kroz prozor. dobro kaže moja sestra da u životu pamtim samo pizdarije, a ozbiljne me teme ne zanimaju), već naučiti razloge zbog kojih je do takvih situacija došlo i ne ponavljati pogreške. Ovaj dio izgleda nikada nećemo naučiti. Nego da se vratim zadovoljnicima. Na samom početku svijeta, postojala je jedna točka neizmjerne gustoće. Stajala je ona tako u središtu same sebe, stajala, stajala, mirovala, dosadjivala se po cijele dane i noći. Kojih pretpostvaljam, nije još ni bilo, jer su se i Sunce i Mjesec i sami stiskali u utrobi spomenute točke. Odjednom je popizdila : "Dosta je bilo. Nisam zadovoljna ovakvim životom. Ovo je kurac, a ne život! Dosada živa. Ubit ću se!". Pjenila se ona tko i pjenila, i na kraju pukla. Raspizdila se žena i stvorila Svemir, koji se i dan danas širi. Ich wollt' sie gerade küssen, da gab es einen Knall. Grad' eben lag sie neben mir - jetzt liegt sie überall (im Raum verteilt). Gestern Nacht ist meine Freundin explodiert. Ich hatte nicht damit gerechnet, darum bin ich blutverschmiert. Man kann sagen, ich bin ziemlich irritiert. Gestern Nacht ist meine Freundin explodiert. (Die Ärzte : Meine Ex(Plodierte Freundin) Sve se to raspršilo uokolo u kojekave nakupine prostora, vremena, materije i energije, koje su se počele grupisati, i nastadoše galaksije, planete, zvijezde, crne rupe i tko će sve znati kakva sve čuda prirode. Uglavnom da skratimo sad sve one dane i noći u kojima je neka sila stvarala Zemlju i bića na njoj, inače bi ovaj post trebalo skrolati cirka 15 milijuna puta, nastao je na tom planetu život. I konačno čovjek, pračovjek, kako ga god nazivali. Dinosaure ćemo preskočiti. Ti su kreteni mirno pasli po grmovima (aj dobro, tiranosaurus rex se nešto malo kurčio, ali mu nije baš pomoglo). I onda je došao nekakav meteor, asteroid, što li već, nezadovoljan svojom putanjom i frustriran dosadnim životom od samo par stotina milijuna godina. I svi dineki umrli u jednome danu. Kremenko se neko vrijeme zabavljao uokolo sa ekipom, trijebeći buhe sa glave i majmunirajući se. Došla je zima. Hladno u pičku materinu. Postao je nezadovoljan. Ako nešto se izmisli, smrznut će mu se koska. Onako nadrkan, sjedio je pred špiljom, kad je udario grom. Obližnji se grm zapalio, a naš Kremenko shvatio da se uz to neko crvenkasto čudo može ugrijati. Ali, jebiga, vrijeme se poljepšalo, vatra se ugasila, a njemu je opet postalo hladno. "Ne brini toliko, udariti će opet munja kad se nebo zatamni, a dotada će nas grijati kože životinja. A možeš se stisnuti i uz mene, pusti sad te bedastoće sa iskrama koje ti se motaju po glavi, dobro nam je i ovako. Dodji bolje ovamo sa tom toljagom, pa da se malo poigramo." govorila je žena. "Grrrr, mrghm..." odvratio je na njeno blebetanje, i nastavio još nadrkanije kresati kamen o kamen, pa promrmljao : "Znam ja da se tebi ne da kuhat, ali dopizdila mi je više ta tvoja sirova hrana, jebala te zdrava prehrana, da te jebala, ja bi hazenfefer danas za ručak!". I tad je iskočila iskrica. I tako je naš Kremenko naučio sam praviti vatru, a bolja se polovica brzo naučila na bolje (iako joj je već i u ono vrijeme kuhinja bila mrska). Nije joj se više smrzavalo u ovoj pećini, pa pošalje muža po još metar, dva drva, pa da ga zakuri kako spada. Nosi on jadnik na rukama prvu turu, pa drugu, pa treću. Sve je noge i ruke polomio, a rošpija grinta : "Nesposobnjakoviću! Cijeli dan! Cijeli dan nosiš ta usrana drva, a ono ni pola kubika, budaletino jedna!". U današnje bi vrijeme naš nezadovoljni i frustrirani Kremenko, na putu kući zastao kod susjede Djurdje i tamo se utješio. Ali ovome se nisu takve pizdarije motale po glavi. Trebalo je izmisliti nešto da konačno začepi onoj doma tu poganu gubicu. "Kako bih, dovraga i bestraga, uspio prenijeti barem dva metra drva u jednome danu?" sjedio je tako na panju i razmišljao gledajući u drugi panj, kad mu je sinulo : "Krug! Jebate, pa kako se nisam prije sjetio?". I tako je nastao kotač. E sad, onoj njegovoj je stalno neki kurac falio, pa je tako (nemojte me samo ispravljati, tko će znati što je prije izumljeno) došao još do bezbroj otkrića. Od orudja, preko oružja, čaše, boce, prve bunde od nerca, torbe i prve zemunice, pa sve do nakita za onog nikada zadovoljnoga zmaja kod kuće. Malo ga je mučilo, kao svakoga pravoga muškarca, što još nisu izumili porniće, pa da, kad već ništa drugo, kada štriga zaspi, baci kakvu drkicu. A i ona njegova je ravna ko daska. Kradom je pod okriljem noći izradio par venera ogromnih sisurina, nek se nadju pri ruci, te otkrio umjetnost. I tako su do dana današnjega svijet mijenjali, nekad na bolje, a nekad i ne, nezadovoljni i frustrirani ljudi, a ne oni koji puste da im sudbina piša po ledjima, dok misle pozitivno i zadovoljni su onime što imaju. Bolje rečeno, onime što nemaju. Da su Tesla i njemu slični genijalci bili zadovoljni onime što je čovječanstvo postiglo, još bi danas svi mi sjedili u mraku uz svijeću. Što sad opet ne znači, da te nekada ne zajebu baš oni koji su ti upalili svijetlo. Tko bi tu bio pametan. Jedan je moj dobar prijatelj prije 5 godina u prometnoj nesreći postao tetraplegičar. Uvijek je govorio slijedeće : "Znaš, razmišljao sam malo. Evo, vidi M-a, radio, mučio se, gradio kuću, školovao djecu. I kad je konačno sve završio i bio zadovoljan onime što je postigao, naleti kamion s druge strane ceste i pobere ga. Gledaj P-inog brata. Cijeli život radili i on i žena, taman kad su mislili da se sad mogu opustiti i uživati onako zadovoljni sobom i djecom, zdrmala ga je kap i umro prije no što je došla hitna. I sad ti mene žena gnjavi sa nekom jebenom lajstnom za parket, koja mi stoji u podrumu već desetu godinu, a ja ne želim staviti je, jer mislim da bi tada vrag ili bog došao po mene." Nemam hrabrosti pitati ga da li ju je postavio prije no što je tog dana krenuo na jednodnevno skijanje sa Krvavcu, s kojeg se vraćao kad je izletio u zavoju. Zadovoljan, pretpostavljam. A sad vas ostavljam i odoh oderati auto još malo sa desne strane (na lijevoj i odostraga sam ga već za svaki slučaj udubila) i rasklimati wc-dasku i kvaku na balkonskim vratima. Nikad se ne zna. Tek tako, za svaki slučaj. |
- 10:40 - Komentari (18) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||