Bila je jednom jedna zemlja na brdovitom Balkanu, u kojoj se orila pjesma o bratsvu i jedinstvu medju njenim narodima i narodnostima.
A bila su tu i dva naroda.
Potpuno različita.
Toliko različita da su se oduvijek medjusobno razumjeli bez podnapisa i prevodioca.
Toliko različita, da su i jedni i drugi na skrivečki krstili djecu i križali se na isti način istom rukom.
Doduše, jedni su pri toj radnji uporno zanemarivali dva prsta, pa su ih oni prvi od milja znali nazvati trofaznima.
I dok su ostali narodi igrali uloge glavnih sporednih likova, a narodnosti tek statirale, glavni junaci naše priče zajedno su od žalosti pasli travu na poljudskom stadionu, kada je umro najveći naš drug.
A kako rijetko koja ljubav izdrži sva iskušenja koja joj se popriječe po putu, tako se i ljubav medju našim glavnim junacima počela polako gasiti.
Postoje dvije najjače emocije.
Ljubav i mržnja.
A izmedju njih samo jedna tanka isprekidana linija, koju je lako preskočiti.
Pogotovo kada ti na jednoj strani pomaže vožd, koji neće dopustiti da vas biju, a na drugoj krivousti, čijoj ludosti ni svemiropolis nije granica.
Moj džepni Bog će Bogu tvom, Bogu tvom pokazati Boga!!!
(HP : Džepni Bog)
Obojica su, doduše, dali veliki doprinos razvoju matematike na ovim područjima, za što im treba nedvojbeno odati priznanje.
Najprije su zaposlili ljude brojanjem. Krvnih zrnaca. Susjedima, kolega s posla, čak i vlastitoj ženi te njenim nećacima i bratićima.
Dok su i prvi i drugi proučavali složeni genetski kod svojih bližnjih i onih malo manje bližnjih, vodje su brojali dinare, kune, a ni konvertibilne valute svih vrsta nisu im bile baš mrske.
A onda je počelo konačno odbrojavanje.
Mrtvih.
Ranjenih.
Protjeranih.
Počišćenih.
Izgubljenih.
Pokradenih.
Obespravljenih.
Prošlo je mnogo godina i nekima još ni sada nije došlo iz dupeta u glavu, da su nas dobro izjebali.
I da je sve ono što se dogadjalo devedesetih zapravo najveći pornić u povijesti čovječanstva.
Možda je pornić preblaga riječ. Prije bi se moglo reći da zloglasni snuff filmovi nisu tek plod bolesne mašte i urbane legende, već kruta stvarnost naroda sa početka naše priče.
I šta sad?
Prvo su se, ako su ikada i bili posvadjani, pomirili krimosi svih zemalja i ujedinili se.
Onda je Zvonimir, hrvatski vitez, zagrlio Dejana. Rvacka je rvacka, al' Milan je Milan.
Potom su se političari, ako su ikada bili posvadjani, pomirili i rukovali se pred kamerama, pa otišli na svečanu večeru.
Pred sam kraj priče pomirila se estradna flundra, koja je na vrijeme shvatila da neće moći preživjeti pjevajući samo jednoj strani.
Na samom je kraju ostalo nekoliko milijuna običnih malih blesavih ljudi s jedne i druge strane, koji su na moment zaboravili na sve svoje probleme, te ih muči jedino još dilema : Veseliti se Severininom djetetu ili mu popljuvati majku i oca iako još nije ni iz rodilišta izašlo?
- Krvavu ti nedelju jebem, stoko četnička!
- Pa gde si ti pičko ustaška?!
- A ti, di si ti ratova?
- A nisam stig'o zbog škole da se uključim…
- Šteta! Al' dobro, bit će još prilika, jel'?
(Srdjan Dragojević : Parada)
A Severina?
Iskreno, jebe se njoj i za nas i za njih i za mene i za vas.
Neću se sad praviti fina i negirati da sam ikada na njen račun uputila najpoznatiju riječ za opis najstarijeg ženskog zanimanja, koju ne treba titlovati niti sa druge strane granice.
Često za nekoga tko nam se zamjerio, a ženskog je roda, kažemo glupa k.
Pa još na kraju dodamo -etina, da onako efektnije i ogavnije zazvuči.
E sad, da u životu mogu birati izmedju samo dvije mogućnosti, iliti biti glupa k iz Gajeve ili pametna k. iz luksuznog hotela, izbarala bih ovo drugo.
Mogu ja nju voljeti ili ne, ali jedno joj moram priznati.
Kada je onomad na vidjelo izašao njen autorski uradak (iz kojeg btw. nismo saznali ništa novo, osim da veliki jebač i nema neki naročiti kurac, pa ma koliko se Milan Blenton okolo hvalio da je jebo Severinu), na što je Lokas bio toliko u šoku, da je tim medicinskih stručnjaka u pozadini pratio emisiji, za slučaj da Joško padne u nesvijest, izrekla je legendarno : "Joško, pa nije niko umra!".
I nije, rodilo se. Ne dite, nego sin.
A Seve je žena, majka, kurva i kraljica.
Sve ono što pošteni muškarac, bez obzira čine se križao, očekuje od svoje žene, i sve ono što Žuži Jelinek ženi savjetuje da bude.
Možda je problem u tome što nije domaćica?
Tko će prodrijeti u te čudne muške mozgove.
A mislim da je najbolje da i jedni i drugi glavni akteri krvave bajke sa brdovitog Balkana malo razmisle nad činjenicom, da iz svoje začarane priče o ljubavi i mržnji izadju tek svakih desetak godina. Cijeli taj mikrosvijet od Vardara do Triglava na par dana stane, zajedno se smije, ruga, psuje i bleji u monitor.
I za sve je to kriva i/ili zaslužna jedna obična pička (ako zanemarimo zajedničku omiljenu uzrečicu i jednih i drugih, oko koje će se jedino složiti iz prve : "Ubij pedera!").
Iliti da prevedem na jezik krivoustog sa sredine priče i kažem umočnica, kako ne bi netko zahtijevao i prijevod ovog posta?
Post je objavljen 22.02.2012. u 10:40 sati.