Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 23.09.2011.
Smak svita
|
Bilo je to godine tamo negdje 1982., možda i treće, nije više važno, kada sam kao klinka čitala Orwelovu 1984. U to se vrijeme upravo ta godina znala spominjati kao mogući smak svijeta, a meni se nikako nije svidjala verzija u kojoj ću riknuti prije 17.godine. Nimalo me nije tješila pomisao da će i svi ostali oko mene pokrepavati, vlastito mi je dupe oduvijek bilo previše drago. Smaka svijeta nije bilo, a ja sam dočekala i 17. i 27. i 37. Slijedeću sedmastu godišnjicu možda i neću, jer kao što svi već znamo, stari Maje predvidjeli su ga oko Božića slijedeće godine, iako tako pametni i napredni, nekim čudom nisu u zvijezdama vidjeli da će sami netragom nestati stoljećima prije toga i time pustiti Daenikenu i njemu sličnima da šarlatanizira o mogućim varijantama njihovog lokalnog smaka svita. Od tih vremena preživjeli smo već na stotine novih i novih krajeva svijeta, koji su se trebali dogoditi. Došla sam do nekoliko mogućih zaključaka: A) Smakovi svijeta najnepouzdanija su imenica muškog roda (kao uostalom sve muško), B) Možda zapravo već živimo nakon smaka svijeta, a da nismo svjesni svoje nesvijesti, i C) Od slijedećeg smaka svijeta nema nam pomoći (dududu) budući je Bruce Willis omatorio, a jedino bi nas on mogao spasiti, kao nekoliko puta do sada. Najsklonija sam držati se teorije pod točkom B, dakle : smak svijeta već se dogodio, a mi ne znajući tu činjenicu, živimo dalje. Previše razmišljamo pod utjecajem holivudskih specijalnih efekata u kojima kataklizme ruše najprije New York-ove, Pariz-ove, Hong-Kongove, ne bi li nas upozorile na svoj dolazak u velikom stilu, te nagovijestile opći potop, koji tek dolazi. Ruše se brda, doline, padaju kipovi slobode, ajfelovi tornjevi, egipatske piramide, dok kineski zid tone metar po metar u zemljinu utrobu. Možda ti smakovi i ne dramatiziraju toliko, tek onako lagano nešto zaseru, pa nas puste živjeti dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Oluje su tipične žene, zbog toga im i nadjevaju ženska imena. Same Irene, Samanthe, Renate. Raspiždjene nekim trenutnim dogadjem, burno dolaze, ruše sve pred sobom još burnije, a potom se skrivaju kod kakve najbolje prijateljice (anticiklone) i tamo vjerojatno cmizdre ili skupa izmišljaju povratak u još većem stilu, kada ih polako zaborave. Smakovi svijeta ipak su muškarci. Nakon što ga zaseru do jaja, vraćaju se natrag s buketom svijeća, moleći da ih primimo natrag. Nikad ništa od njih. U očekivanju novog armagedona te satelita, koji se na moju veliku žalost ipak neće zaletiti na pravo mjesto (recimo na sjednicu Sabora ili pak u prestižni kafić u kojem se baš skupila red karpet elita), slijedi najdraža pjesma s moje kompilacije za kraj. Yeah, the world could die in pain And I wouldn't feel no shame and there's nothing holding me to blame (Jesus and Mary Chain : Head on) |
- 14:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||