Bilo je to godine tamo negdje 1982., možda i treće, nije više važno, kada sam kao klinka čitala Orwelovu 1984.
U to se vrijeme upravo ta godina znala spominjati kao mogući smak svijeta, a meni se nikako nije svidjala verzija u kojoj ću riknuti prije 17.godine.
Nimalo me nije tješila pomisao da će i svi ostali oko mene pokrepavati, vlastito mi je dupe oduvijek bilo previše drago.
Smaka svijeta nije bilo, a ja sam dočekala i 17. i 27. i 37.
Slijedeću sedmastu godišnjicu možda i neću, jer kao što svi već znamo, stari Maje predvidjeli su ga oko Božića slijedeće godine, iako tako pametni i napredni, nekim čudom nisu u zvijezdama vidjeli da će sami netragom nestati stoljećima prije toga i time pustiti Daenikenu i njemu sličnima da šarlatanizira o mogućim varijantama njihovog lokalnog smaka svita.
Od tih vremena preživjeli smo već na stotine novih i novih krajeva svijeta, koji su se trebali dogoditi.
Došla sam do nekoliko mogućih zaključaka:
A) Smakovi svijeta najnepouzdanija su imenica muškog roda (kao uostalom sve muško),
B) Možda zapravo već živimo nakon smaka svijeta, a da nismo svjesni svoje nesvijesti, i
C) Od slijedećeg smaka svijeta nema nam pomoći (dududu) budući je Bruce Willis omatorio, a jedino bi nas on mogao spasiti, kao nekoliko puta do sada.
Najsklonija sam držati se teorije pod točkom B, dakle : smak svijeta već se dogodio, a mi ne znajući tu činjenicu, živimo dalje.
Previše razmišljamo pod utjecajem holivudskih specijalnih efekata u kojima kataklizme ruše najprije New York-ove, Pariz-ove, Hong-Kongove, ne bi li nas upozorile na svoj dolazak u velikom stilu, te nagovijestile opći potop, koji tek dolazi.
Ruše se brda, doline, padaju kipovi slobode, ajfelovi tornjevi, egipatske piramide, dok kineski zid tone metar po metar u zemljinu utrobu.
Možda ti smakovi i ne dramatiziraju toliko, tek onako lagano nešto zaseru, pa nas puste živjeti dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Oluje su tipične žene, zbog toga im i nadjevaju ženska imena.
Same Irene, Samanthe, Renate. Raspiždjene nekim trenutnim dogadjem, burno dolaze, ruše sve pred sobom još burnije, a potom se skrivaju kod kakve najbolje prijateljice (anticiklone) i tamo vjerojatno cmizdre ili skupa izmišljaju povratak u još većem stilu, kada ih polako zaborave.
Smakovi svijeta ipak su muškarci.
Nakon što ga zaseru do jaja, vraćaju se natrag s buketom svijeća, moleći da ih primimo natrag.
Nikad ništa od njih.
U očekivanju novog armagedona te satelita, koji se na moju veliku žalost ipak neće zaletiti na pravo mjesto (recimo na sjednicu Sabora ili pak u prestižni kafić u kojem se baš skupila red karpet elita), slijedi najdraža pjesma s moje kompilacije za kraj.
Yeah, the world could die in pain
And I wouldn't feel no shame
and there's nothing holding me to blame
(Jesus and Mary Chain : Head on)
Post je objavljen 23.09.2011. u 14:12 sati.