Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
srijeda, 30.06.2010.
Zadnja večerja
|
Jučer se taman spremam krenuti prema Zagrebu (onaj dogovoreni babinjak sa izmišljenom piletinom) kad dobijem mail od frendice. "Tvornica, večeras, 21.00, koncert Sjaj u tami u čast Darku Glavanu, nastupaju Gustafi i Lačni Franc. Idemo?" A ne, ne idemo. Osim toga i karte smo preko njenog dečka dobile za badava. Pa zašto ne iskoristiti tu priliku? Nalazimo se oko pola osam. Koke moja, Ljube njena i ja. Slijedi tura klafranja uz kavu i neizbježne cigarete (šefovi, muževi, kolege, frendovi, susjedi, svekrve, bivši i sva njihova rodbina u ovo vrijeme štuca negdje na veliko). Ljube njena iznosi u javnost listu tipova zbog kojih bi istog trena napustila muža, kad bi je nekim slučajem zaprosili. Jedan od njih je baš Predin, koji nastupa večeras. Koke moja i ja, odahnemo, liste su nam dijametralno suprotne, što će reći da nema šanse da se ikada pokoljemo zbog nekog tipa (ovo mi samo fantaziramo tako i tako, jer smo dvije udane, a trećoj samo još potvrda na papiru fali da dodje do našeg statusa). Oblačenje. Šminkanje. Peglanje kose (ne pomaže, do Tvornice mi se već nafrkala  )Cijelo vrijeme Ljube vrti Lačnog Franca sa youtube-a, a ja prevodim o čemu uopće pjeva (kaj su to zarjavele trobente? a kaj znači ono "ne mi dihat za ovratnik, koza nora?). U pola deset (već naravno kasnimo, ali koncerti u Tvornici nikada ne počinju na vrijeme) Koke moja ogladni. Na dijeti je, kao, pa ne jede puno preko dana. Samo dva topla sendviča na brzaka, pa krećemo. Aha. Nakon pola sata traženja mjesta za parkiranje, konačno oko 22.45 dolazimo pred Tvornicu. Frajerice ulazimo na zadnji ulaz, zbog onih besplatnih karata i upadamo iz backstagea na koncert. Zvijezde rasturaju Nikol, Nikol, a par fotografa nas uslika. Najvjerojatnije zbog osmica koje Koke moja vuče sa sobom (i želi smanjiti na solidne četvorke uz negodovanje svih muških prijatelja). Stojimo sa strane, taman Gustafi došli na red, kad bacim pogled za drugi stol od nas. A tamo predmet snova Ljube njezine. Predin osobno. Odmah mi pade luda ideja na pamet : "Ljube njezina, odi ga pitaj jel vas možemo slikat skupa!". Dok se Ljube sve nešto nećka, Koke moja već Zokiju šapuće na uho : "Ajme, znate, moja frendica strašno jaaaaaaako želi jednu slika sa vama. Moooožeeee?!" "Zašto ne?" i digne se Zoki, Koke i ja fotoaparate u ruke, a Ljubi nezinoj se odsjekla koljena (to je pričala kasnije na putu doma). Jebem ti, odmah na licu mjesta rezerviram da Koke ode sa mnom kad slijedeći put u Zagreb dodje Vlada Divljan. Ako mi ga ta ženska ne uspije spakirat za doma, neće nitko. I eto, dobila žena ne baš živog Predina (čovjek mi frend na fejsu, a nije me prepoznao, sramota!  ) za po doma, ali ako ništa drugo onda jednu fotku s kojom može zajebavat ekipu, pa nek pozelene :
Da ne filozofiram predugo, jer ćete ovo sve samo preskrolati, evo malo ugodjaja sa nastupa Lačnog Franca. Nisu više piletina (Predin se zajebavao da imaju skupa skoro 300 godina), ali dobro se drže stari vojaki: *** Dan drugi. Povratak u deželu, ravno na posao. Šef već s vrata objavljuje da u jedanaest idemo na feštu otvaranja zadnjeg odsjeka dolenjske autoceste. Od danas je Zagreb u potpunosti spojen autocestom sa Ljubljanom. Sve super i sve pet. Osim što sam danas obula sandale s visokim petama (da, cure, kužim da vama ovo nije visoko, meni je!), koje i nisu baš primjerene za pješačenje od nekoliko kilometara. Da ne mislite da serem bez veze, evo dokaza.
Jednom u životu na posao obujem sandalice ili suknju i odmah me šalju na teren/gradilište/igmanski marš.  A tjednima već samo sjedim u uredu. Propješačili mi tako nekih dva, tri kilometra, dodjemo konačno do one bine na kojoj drže govore, kad stvar završila i vraćamo se nazad u auto (pješke) pa ćemo se svi lijepo provozati po novoj autocesti. Pas mater. Srećom da u firmi imamo piletine koja se žrtvovala, pa nas na autostop pobrala na putu do konačnog slavlja uz jelo i piće (a bilo je i vrijeme). Dok su se svi fino pristojno vozili u "strjeni koloni" kako je bilo predvidjeno, uspjeli smo nagovoriti piletinu da malo stisne na gas i preteknemo ostale kolege. Sitne radosti, jebiga. Gledajući one stolove prepune jela i pića, te okupljenu masu gradjevinara koji su izgradili i zadnju dionicu famoznog križa preko dežele, na pamet mi pod dojmom sinoćnjeg koncerta padne Predinova Zadnja večerja kao najbolja glazbena podloga za kraj ovog posta. Nadam se samo da će moja zlobna opaska ostati samo na riječima i ovo neće uistinu i biti zadnja večera moje jebene struke, prije no što svi završimo u bespućima Zavoda za zapošljavanje, pričajući djeci i unucima kako se nekad davnih dana ovdje dobro jelo, pilo i gradilo. |
- 20:45 - Komentari (16) - Isprintaj - #
utorak, 29.06.2010.
Za sve je kriv Toma Sojer
|
Kao klinka vrlo sam rado čitala knjige Mark Twaina. Da budem iskrena, čitam ih i danas sve ovako stara i nemoćna. Najdraže od svih dječjih knjiga bile su i ostale dogodovštine Toma Sawyera in Huckleberry Finna. Kakve su sve pizdarije toj dvojici znale pasti na pamet. Oduvijek su bili moji skriveni idoli. Takvih prijateljstava danas više nema. Možda su i u ono vrijeme postojala samo u knjigama. Toliko sam puta spominjala jednog i drugog, a i pisala o njima na izvornom blogu, a sada ovako senilna nisam više sigurna da i ovdje već na tu temu nisam napisala riječ, dvije ili tri, pa oni koji ovaj blog prate duže vremena neka oproste ako se repriziram. Ljeto je i onako vrijeme kad nam serviraju stoput prožvakane serije i filmove na televiziji, pa što se ne bi i ja ugledala na našu dalekovidnicu. Najradije se sjetim scene u kojoj Tomu tete prijete da nikada neće dospjeti u raj nastavi li po starom i ne popravi li svoje vladanje. Tom odmah upita kako stvari stoje sa Huckom. Ima li on ikakve šanse svirati harfu na tom blaženom mjestu? "Naravno da ne." odgovaraju tete u glas. Tom se zamisli i prokomentira (prosti prevod by Coyote - učenici koji traže kratki opis spomenutih knjiga za lektiru neka bolje ne upotrijebe u školi moje citate, u suprotnom im se može dogoditi da učiteljica pozove starce/skrbnike na informativni razgovor) : "Jebeš raj u kojem Huckelberryja nema!". Potpuno se slažem s Tomom. Ovo je neka moja interpretacija tih dvaju knjiga. Zapravo se više ni ne sjećam točno da li je spomenuta scena dio pustolovina prvog ili drugog. Poanta se svodi na "i u nebo s njim, i u pakao...". Oduvijek sam ih zamišljala kako na splavi putuju niz rijeku. A kućica na drvu bila bi pravo mjesto za ovu dvojicu, iako je, koliko se sjećam u romanu nema. Kao ni mjeseca nad Missisipijem iz jedne druge pjesme iz sasvim drugog filma. U mojoj bi verziji jedno i drugo stajalo negdje u blizini spomenute rijeke. Drugi moj idol iz djetinjstva svakako je, a tko drugi nego : Pipi Duga Čarapa. Sjećam se crno bijele serije na televiziji koju sam gledala kao klinka puo prije no što sam pročitala knjigu. Pod svaku sam cijenu željela biti poput nje. U romanu se doduše ne spominje pod kojim je horoskopskim znakom rodjena opičena pjegava djevojčica, no moja je prosta ocjena (glede na osebujan stil) kako je riječ o maloj vodenjakuši, kao što sam bila i sama. Pod svaku cijenu drugačija i sama protiv svih. Stari je zbog te serije čak morao pronaći način da bi mi pletenice stajale kao Pipi, pa ih je armirao šibama:
Obožavala sam je jer je u svakom trenutku mogla raditi sve ono što joj paše. Moja mama i baba oduvijek su pazile na formu, pa se nikada nisam smjela uprljati onako pravo ko malo svinjče, kako to klinci obožavaju. A ja sam tako željela hodati uokolo sa dvije potpuno različite čarape. Ali ne, sve je moralo biti jebeno simetrično, lijepo i čisto kao da sam pobjegla iz reklame za Persil. Ili pak Rama margarin. Zbog tog Persil stajlinga danas sam pod stare godine slična nekakvoj verziji ostarjele Pipi u predklimakteriju. A Pipi je imala još nešto što sam silno željela. Kućicu na drvu. Baumhaus. Nikada se nisam usudila starcima izreći svoju želju. Ionako kuće na drvetu ne bi dobila. Danas pak razmišljam da sam se ipak trebala obratiti na pokojnog djeda. Kao stolaru po zanatu to mu sigurno ne bi predstavljalo veći problem. Osim toga, sve ono što vlastitim klincima nikada ne bi dozvolili unucima toleriramo do mile volje. Vidim to najbolje na mojim vlastiim starcima i njihovom odnosu do Čipija. Mali je, naime, samo jednom djedu spomenuo kako je u nekom crtiću (i to baš u spomenutoj Pipi Dugoj Čarapi) vidio kućicu na drvu. Da sam ja kao mala mojima donijela peticiju za izgradnju baumhausa u našem dvorištu, vjerojatno bi me savjetovali neka se klonim politike (peticije, refernedumi etc.) i fantaziranja. No, jedan spomen iste te kućice iz usta njihovog unuka bio je dovoljan da se moj stari primi posla. Kada smo te godine malog doveli na jesenske školske praznike, kućica je već ponosno stajala tamo gdje je i prije mogla biti.
Djed je radio dan i noć ne bi li dovršio kućicu do dedlajna. I uspjelo mu je. Sve za unuka. Kako nam se kriteriji s godinama mijenjaju. Sve ono što vlastiti klinci nisu smjeli, unucima je dozvoljeno. Sestra i ja znamo se zafrkavati, kako je vrlo moguće da jednog dana stupimo na prag roditeljske kuće, a unutra tulum. Mota se trava sve u šesnajst, a baba i ded napušeni do jaja objašnjavaju kako je sve to za ljude. I cerekaju se ko blentavi dok Čipi mota. Ali povijest se ponavlja. I moja je baba bila kao i oni. Meni je bilo dozvoljeno gotovo sve, dok je starog zajebavala i u poznim pedesetima (njegovim). Kada bi god baba i ja ostale same u kući počela bi špotati mojeg oca, približan citat : "zamisli ti, onaj mulac je to i to napravio/rekao." Nekako se svejedno (iako sa godinama primjećujem da su starci zadnjih godina napredovali - bit će prije da sam ja ipak ponešto ostarjela) sama sebi kunem da nikada neću u potpunosti odrasti i postati Wendy iz jedne treće dječje priče. Odrasti je isto kao biti jednom nogom u grobu. Zapravo niti dan danas nemam niti jednog odraslog prijatelja, bez obzira što na prvi pogled možda svojim proporcijama tako izgledaju. Kad god ponovno počnem pilati o pizdarijama koje mi se u životu dogadjaju samo zato što se trudim ne odrasti do kraja i postati ozbiljna teta u godinama, jedna ćelava rugova spojenih obrva (blaženih frendova kojima možeš reći takvo nešto a da se ne uvrijede) zbori ovako : "Kozo jedna, trebali bi odrasti...Ali....to je jebeno dosadno!".  A za sve je to kriv Tom Sawyer. I njegov najbolji prijatelj Huck, takodjer. P.S. sve vas tako djetinjastvo blentave voli teta Kojotica kisi-kisi, cmokić, pusa, objem!!! Apdejt: Vidimo se u Tvornici! Želel je, da sloni letijo in jo zbudijo, in jo zbudijo zarjavele trobente svojo glasbo da jo zbudijo, da jo zbudijo... (Lačni Franc : Zarjavele trobente) |
- 15:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #
utorak, 22.06.2010.
Naopake bajke by Coyote (3.dio - Izuveni mačak)
|
Dugo sam se vremena mučila objašnjenjem jedne od najpoznatijih bajki i njenom poukom. Prije dvije godine počela sam čak pisati i alternativnu verziju iste za blogerski paralelni slalom, koji još uvijek postoji na mojem izvornom blogu (ednevnik). Blogeri su se medju sobom dogovorili svakoga tjedna u isto vrijeme (na minutu i sekundu) objaviti priču sa zadanom temom/naslovom. Priče smo potom medjusobno komentirali, pobjednička je priča ona sa najviše komentara. Dužnost je autora koji »zmaga« objaviti novi naslov, te voditi slijedeći krug. Tema za taj krug bila je napisati svoju verziju neke od znanih priča za djecu iz perspektive nekog od sporednih likova, dijelova namještaja, šalice iz ormara i slično. Objavila sam tada neslužbenu verziju dogadjaja svima znane bajkice o djevojci bijelog tena i kose crne kao ebanovina, koja se druži sa 7 čudnovatih i blentavih bića živućih u šumi. Snjeguljica mi je oduvijek bila sumnjiva, pa sam krenula istraživati motive maćehe za mučke napade na nju. Na kraju sam saznala i drugu stranu medalje. Maćeha je samo jedna od žrtava krize srednjih godina, potencirane činjenicom da je ljepota prolazna a ružnoća ostaje. Ove priče zapravo nikada ne bi ni bilo da je u to vrijeme ordinirao Siniša Glumičić i nesretnoj ženi isisao celulit, nafilao usnice i ispeglao bore. A jebiga, kao što neki kažu, u životu je bolje roditi se bez qrca, nego bez sreće. A kod sirote mećehe ni jednog ni drugog. I di neće popizdit (premijerka). Nego, priča o maćehi trebala je zapravo biti priča o izuvenom mačku. Bez čizama. Njegovu sam pravu verziju počela pisati nekoliko puta i svaki put odustala. Svaki mi je put falilo ono nešto. Ni dan danas nisam u stanju napisati ga kako spada (studena bi dodala :uzalud ti trud, nikad ni nećeš). No jutros sam se probudila sa konačnim saznanjem o smislu i poukama spomenute priče. Još mi uvijek nije jasno čemu služe čizme u priči, ali ne mislim se time više zamarati. Neki fetišizam očito, nemam drugog objašnjenja. A zna biti i da ga je u pogledu stajlinga savjetovao njegov bratić u trećem koljenu Modni. Saznat ćemo u Red carpetu. Dakle, u priči se pojavljuje siromašni i glupavi mlinarov sin, Mačak u čizmama i div. Ostali su likovi manje više nebitni. Princeza gore-dolje. Mladić, ne samo da je siromašan, nego je i krajnje nesnalažljiv i tupav. Ali… Ima Mačka. Pametnog, zabavnog i premazanog svim mastima, koji ga nagovori da se skine gol i pretvara da su ga opljačkali. A čemu to? Saznat ćete u pouci priče! Ajmo dalje… Div, bogat ali nesretan i jednako tako glup. Mrzi cijeli svijet. Nema mačka, ali se pretvori u miša. I koja je jebena pouka priče? Ima ih nekoliko, dakle: Nije važno što si siromašan i glup, važno je da imaš dobrog mačka (a ni petao nije na odmet). i… Ni najveće ti bogatstvo neće pomoći, ako ti je mali poput miša. |
- 09:36 - Komentari (13) - Isprintaj - #
subota, 19.06.2010.
Priscilla, Queen of the Desert
|
Nakon stotinu godina danas sam konačno otišla na frizuru u Zagreb. Prolazeći Zrinjevcem prvi moment zapitala sam se čemu takvo osiguranje? Nigdje nisam pročitala da neka velika faca stiže u metropolu. Onda se na putu doma prisjetim o čemu je riječ. Danas se održavao 9. Zagreb Pride. Cijeli taj policijski cirkus zbog stotinjak homoseksualaca koji se skupe jednom godišnje ne bi li upozorili na svoja prava, pozivali na razumijevanje i ljubavlju se borili protiv govora mržnje. No, dobro, ne zbog njih, već zbog onih koje to okupljanje smeta. Nikada neću razumjeti strah tih pojedinaca. A žalosno je što tih stotinjak bučnih protivnika nije toliki problem, koliki je problem upravo ona velika većina koja šuti, a misli upravo jednako kao i oni. Šutnja je odobravanje. U svojoj šutnji valjda ni ne pomisle da će jednom u životu, u nekoj drugoj situaciji možda baš oni biti pripadnici nekakve manjine. I možda se tada i sjete nekakvih tamo dečkića u roza košuljama ali biti će kasno. I onda neće razmjeti zašto im nitko ne stane u obranu i zaštiti ih. A zašto i bi? Mržnja se stvara neznanjem i strahom, a hrani se šutnjom onih koji bi mogli nešto reći. U životu sam više puta na vlastitoj koži osjetila što znači biti drugačiji. Biti žensko u jednoj pretežno muškoj struci. Biti Auslaender i Gastarbeiter u Njemačkoj. I biti Hrvatica u Deželi u vrijeme najžešćih medjudržavnih prepucavanja. A opet... Uvijek sam se uzdala u pomoć slučajnog prolaznika. Ako se dobro sjećam, gornjr riječi potječu iz kazališnog komada Tennessee Wiliamsa "Tramvaj zvan čežnja", a zapamtila sam ih upravo iz jednog od meni najdražih filmova koji govori o "drukčijima". Almodovarovog "Sve o mojoj majci". Svi mi možemo biti ti slučajni prolaznici. Ako prekinemo šutnju. Svima onima iz kojih zbog straha ili neznanja progovara onaj drugi, bučni glas mržnje i netolerantnosti samo ću predložiti neka za početak pogledaju dva filma. Prvi je njemačka komedija "Der bewegte Mann". Priča o preobrazbi zadrtog macho mena i homofoba u tolerantnog prijatelja homoseksualaca, koji mu pomognu u noći u kojoj ostane sam na cesti (cura ga izbaci iz stana zbog prevare), a sve bivše mu glatko poklope slušalicu. Drugi je "Priscilla, kraljica pustinje", road-movie u kojem dvojica homoseksualaca te transeksualac putuju australijskom pustinjom, usput izvodeći svoj drag queen performance pred lokalnim crocodil dundeejima. Konačni je cilj stići do hotela, kojeg vodi bivša žena jednog od njih. Glavnog junaka cijelim putem muči strah od susreta sa osmogodišnjim sinom,kojega godinama nije vidio, te od reakcije malog na njegovu seksualnu orijentaciju. Klinac pred kraj filma izgovori ono čega bi se morali sjetiti svi oni roditelji koji su nesretni jer njihovo dijete sjedi na "krivoj" stolici, te sva ona već spomenuta tiha većina : "Tata, važno je da imaš nekoga koga voliš i da si sretan." (tako nekako, ne lovite me za točan citat). Osmogodišnje dijete, neopterećeno sterotipima i nametanjem "normalnih" drušvenih normi ponašanja još zna da nam je samo ljubav potrebna. I onoj tihoj većini bilo bi prijeko potrebno da zažmiri na jedno oko i za promjenu pogleda na svijet očima djeteta. I za kraj, glazbeni pozdrav svim dečkima u plavom sa Zrinjevca: |
- 22:49 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||