Pregled posta

Zadnja večerja

Jučer se taman spremam krenuti prema Zagrebu (onaj dogovoreni babinjak sa izmišljenom piletinom) kad dobijem mail od frendice.
"Tvornica, večeras, 21.00, koncert Sjaj u tami u čast Darku Glavanu, nastupaju Gustafi i Lačni Franc. Idemo?"
A ne, ne idemo. Osim toga i karte smo preko njenog dečka dobile za badava. Pa zašto ne iskoristiti tu priliku?

Nalazimo se oko pola osam. Koke moja, Ljube njena i ja.
Slijedi tura klafranja uz kavu i neizbježne cigarete (šefovi, muževi, kolege, frendovi, susjedi, svekrve, bivši i sva njihova rodbina u ovo vrijeme štuca negdje na veliko).
Ljube njena iznosi u javnost listu tipova zbog kojih bi istog trena napustila muža, kad bi je nekim slučajem zaprosili. Jedan od njih je baš Predin, koji nastupa večeras.
Koke moja i ja, odahnemo, liste su nam dijametralno suprotne, što će reći da nema šanse da se ikada pokoljemo zbog nekog tipa (ovo mi samo fantaziramo tako i tako, jer smo dvije udane, a trećoj samo još potvrda na papiru fali da dodje do našeg statusa).
Oblačenje.
Šminkanje.
Peglanje kose (ne pomaže, do Tvornice mi se već nafrkala )
Cijelo vrijeme Ljube vrti Lačnog Franca sa youtube-a, a ja prevodim o čemu uopće pjeva (kaj su to zarjavele trobente? a kaj znači ono "ne mi dihat za ovratnik, koza nora?).

U pola deset (već naravno kasnimo, ali koncerti u Tvornici nikada ne počinju na vrijeme) Koke moja ogladni. Na dijeti je, kao, pa ne jede puno preko dana.
Samo dva topla sendviča na brzaka, pa krećemo. Aha.

Nakon pola sata traženja mjesta za parkiranje, konačno oko 22.45 dolazimo pred Tvornicu.
Frajerice ulazimo na zadnji ulaz, zbog onih besplatnih karata i upadamo iz backstagea na koncert.
Zvijezde rasturaju Nikol, Nikol, a par fotografa nas uslika. Najvjerojatnije zbog osmica koje Koke moja vuče sa sobom (i želi smanjiti na solidne četvorke uz negodovanje svih muških prijatelja).

Stojimo sa strane, taman Gustafi došli na red, kad bacim pogled za drugi stol od nas. A tamo predmet snova Ljube njezine.
Predin osobno.
Odmah mi pade luda ideja na pamet : "Ljube njezina, odi ga pitaj jel vas možemo slikat skupa!".
Dok se Ljube sve nešto nećka, Koke moja već Zokiju šapuće na uho : "Ajme, znate, moja frendica strašno jaaaaaaako želi jednu slika sa vama. Moooožeeee?!"
"Zašto ne?" i digne se Zoki, Koke i ja fotoaparate u ruke, a Ljubi nezinoj se odsjekla koljena (to je pričala kasnije na putu doma).
Jebem ti, odmah na licu mjesta rezerviram da Koke ode sa mnom kad slijedeći put u Zagreb dodje Vlada Divljan. Ako mi ga ta ženska ne uspije spakirat za doma, neće nitko.

I eto, dobila žena ne baš živog Predina (čovjek mi frend na fejsu, a nije me prepoznao, sramota! ) za po doma, ali ako ništa drugo onda jednu fotku s kojom može zajebavat ekipu, pa nek pozelene :

Da ne filozofiram predugo, jer ćete ovo sve samo preskrolati, evo malo ugodjaja sa nastupa Lačnog Franca. Nisu više piletina (Predin se zajebavao da imaju skupa skoro 300 godina), ali dobro se drže stari vojaki:

***

Dan drugi. Povratak u deželu, ravno na posao.
Šef već s vrata objavljuje da u jedanaest idemo na feštu otvaranja zadnjeg odsjeka dolenjske autoceste. Od danas je Zagreb u potpunosti spojen autocestom sa Ljubljanom.
Sve super i sve pet. Osim što sam danas obula sandale s visokim petama (da, cure, kužim da vama ovo nije visoko, meni je!), koje i nisu baš primjerene za pješačenje od nekoliko kilometara.
Da ne mislite da serem bez veze, evo dokaza.

Jednom u životu na posao obujem sandalice ili suknju i odmah me šalju na teren/gradilište/igmanski marš.
A tjednima već samo sjedim u uredu.

Propješačili mi tako nekih dva, tri kilometra, dodjemo konačno do one bine na kojoj drže govore, kad stvar završila i vraćamo se nazad u auto (pješke) pa ćemo se svi lijepo provozati po novoj autocesti. Pas mater.
Srećom da u firmi imamo piletine koja se žrtvovala, pa nas na autostop pobrala na putu do konačnog slavlja uz jelo i piće (a bilo je i vrijeme).
Dok su se svi fino pristojno vozili u "strjeni koloni" kako je bilo predvidjeno, uspjeli smo nagovoriti piletinu da malo stisne na gas i preteknemo ostale kolege. Sitne radosti, jebiga.

Gledajući one stolove prepune jela i pića, te okupljenu masu gradjevinara koji su izgradili i zadnju dionicu famoznog križa preko dežele, na pamet mi pod dojmom sinoćnjeg koncerta padne Predinova Zadnja večerja kao najbolja glazbena podloga za kraj ovog posta.
Nadam se samo da će moja zlobna opaska ostati samo na riječima i ovo neće uistinu i biti zadnja večera moje jebene struke, prije no što svi završimo u bespućima Zavoda za zapošljavanje, pričajući djeci i unucima kako se nekad davnih dana ovdje dobro jelo, pilo i gradilo.

Post je objavljen 30.06.2010. u 20:45 sati.