Marketing
Za sve je kriv Toma Sojer
Kao klinka vrlo sam rado čitala knjige Mark Twaina. Da budem iskrena, čitam ih i danas sve ovako stara i nemoćna.
Najdraže od svih dječjih knjiga bile su i ostale dogodovštine Toma Sawyera in Huckleberry Finna. Kakve su sve pizdarije toj dvojici znale pasti na pamet. Oduvijek su bili moji skriveni idoli.
Takvih prijateljstava danas više nema. Možda su i u ono vrijeme postojala samo u knjigama.
Toliko sam puta spominjala jednog i drugog, a i pisala o njima na izvornom blogu, a sada ovako senilna nisam više sigurna da i ovdje već na tu temu nisam napisala riječ, dvije ili tri, pa oni koji ovaj blog prate duže vremena neka oproste ako se repriziram. Ljeto je i onako vrijeme kad nam serviraju stoput prožvakane serije i filmove na televiziji, pa što se ne bi i ja ugledala na našu dalekovidnicu.
Najradije se sjetim scene u kojoj Tomu tete prijete da nikada neće dospjeti u raj nastavi li po starom i ne popravi li svoje vladanje. Tom odmah upita kako stvari stoje sa Huckom. Ima li on ikakve šanse svirati harfu na tom blaženom mjestu?
"Naravno da ne." odgovaraju tete u glas.
Tom se zamisli i prokomentira (prosti prevod by Coyote - učenici koji traže kratki opis spomenutih knjiga za lektiru neka bolje ne upotrijebe u školi moje citate, u suprotnom im se može dogoditi da učiteljica pozove starce/skrbnike na informativni razgovor) : "Jebeš raj u kojem Huckelberryja nema!".
Potpuno se slažem s Tomom.
Ovo je neka moja interpretacija tih dvaju knjiga. Zapravo se više ni ne sjećam točno da li je spomenuta scena dio pustolovina prvog ili drugog. Poanta se svodi na "i u nebo s njim, i u pakao...".
Oduvijek sam ih zamišljala kako na splavi putuju niz rijeku. A kućica na drvu bila bi pravo mjesto za ovu dvojicu, iako je, koliko se sjećam u romanu nema. Kao ni mjeseca nad Missisipijem iz jedne druge pjesme iz sasvim drugog filma. U mojoj bi verziji jedno i drugo stajalo negdje u blizini spomenute rijeke.
Drugi moj idol iz djetinjstva svakako je, a tko drugi nego : Pipi Duga Čarapa. Sjećam se crno bijele serije na televiziji koju sam gledala kao klinka puo prije no što sam pročitala knjigu. Pod svaku sam cijenu željela biti poput nje. U romanu se doduše ne spominje pod kojim je horoskopskim znakom rodjena opičena pjegava djevojčica, no moja je prosta ocjena (glede na osebujan stil) kako je riječ o maloj vodenjakuši, kao što sam bila i sama. Pod svaku cijenu drugačija i sama protiv svih.
Stari je zbog te serije čak morao pronaći način da bi mi pletenice stajale kao Pipi, pa ih je armirao šibama:
Obožavala sam je jer je u svakom trenutku mogla raditi sve ono što joj paše. Moja mama i baba oduvijek su pazile na formu, pa se nikada nisam smjela uprljati onako pravo ko malo svinjče, kako to klinci obožavaju. A ja sam tako željela hodati uokolo sa dvije potpuno različite čarape. Ali ne, sve je moralo biti jebeno simetrično, lijepo i čisto kao da sam pobjegla iz reklame za Persil. Ili pak Rama margarin.
Zbog tog Persil stajlinga danas sam pod stare godine slična nekakvoj verziji ostarjele Pipi u predklimakteriju.
A Pipi je imala još nešto što sam silno željela. Kućicu na drvu. Baumhaus.
Nikada se nisam usudila starcima izreći svoju želju. Ionako kuće na drvetu ne bi dobila. Danas pak razmišljam da sam se ipak trebala obratiti na pokojnog djeda. Kao stolaru po zanatu to mu sigurno ne bi predstavljalo veći problem. Osim toga, sve ono što vlastitim klincima nikada ne bi dozvolili unucima toleriramo do mile volje. Vidim to najbolje na mojim vlastiim starcima i njihovom odnosu do Čipija.
Mali je, naime, samo jednom djedu spomenuo kako je u nekom crtiću (i to baš u spomenutoj Pipi Dugoj Čarapi) vidio kućicu na drvu. Da sam ja kao mala mojima donijela peticiju za izgradnju baumhausa u našem dvorištu, vjerojatno bi me savjetovali neka se klonim politike (peticije, refernedumi etc.) i fantaziranja.
No, jedan spomen iste te kućice iz usta njihovog unuka bio je dovoljan da se moj stari primi posla.
Kada smo te godine malog doveli na jesenske školske praznike, kućica je već ponosno stajala tamo gdje je i prije mogla biti.
Djed je radio dan i noć ne bi li dovršio kućicu do dedlajna. I uspjelo mu je. Sve za unuka.
Kako nam se kriteriji s godinama mijenjaju. Sve ono što vlastiti klinci nisu smjeli, unucima je dozvoljeno. Sestra i ja znamo se zafrkavati, kako je vrlo moguće da jednog dana stupimo na prag roditeljske kuće, a unutra tulum. Mota se trava sve u šesnajst, a baba i ded napušeni do jaja objašnjavaju kako je sve to za ljude. I cerekaju se ko blentavi dok Čipi mota.
Ali povijest se ponavlja. I moja je baba bila kao i oni. Meni je bilo dozvoljeno gotovo sve, dok je starog zajebavala i u poznim pedesetima (njegovim). Kada bi god baba i ja ostale same u kući počela bi špotati mojeg oca, približan citat : "zamisli ti, onaj mulac je to i to napravio/rekao."
Nekako se svejedno (iako sa godinama primjećujem da su starci zadnjih godina napredovali - bit će prije da sam ja ipak ponešto ostarjela) sama sebi kunem da nikada neću u potpunosti odrasti i postati Wendy iz jedne treće dječje priče.
Odrasti je isto kao biti jednom nogom u grobu.
Zapravo niti dan danas nemam niti jednog odraslog prijatelja, bez obzira što na prvi pogled možda svojim proporcijama tako izgledaju. Kad god ponovno počnem pilati o pizdarijama koje mi se u životu dogadjaju samo zato što se trudim ne odrasti do kraja i postati ozbiljna teta u godinama, jedna ćelava rugova spojenih obrva (blaženih frendova kojima možeš reći takvo nešto a da se ne uvrijede) zbori ovako : "Kozo jedna, trebali bi odrasti...Ali....to je jebeno dosadno!".
A za sve je to kriv Tom Sawyer. I njegov najbolji prijatelj Huck, takodjer.
P.S. sve vas tako djetinjastvo blentave voli teta Kojotica
kisi-kisi, cmokić, pusa, objem!!!
Vidimo se u Tvornici!
Želel je, da sloni letijo
in jo zbudijo, in jo zbudijo
zarjavele trobente svojo glasbo
da jo zbudijo, da jo zbudijo...
(Lačni Franc : Zarjavele trobente)
Post je objavljen 29.06.2010. u 15:00 sati.