Nakon stotinu godina danas sam konačno otišla na frizuru u Zagreb.
Prolazeći Zrinjevcem prvi moment zapitala sam se čemu takvo osiguranje? Nigdje nisam pročitala da neka velika faca stiže u metropolu.
Onda se na putu doma prisjetim o čemu je riječ.
Danas se održavao 9. Zagreb Pride.
Cijeli taj policijski cirkus zbog stotinjak homoseksualaca koji se skupe jednom godišnje ne bi li upozorili na svoja prava, pozivali na razumijevanje i ljubavlju se borili protiv govora mržnje.
No, dobro, ne zbog njih, već zbog onih koje to okupljanje smeta.
Nikada neću razumjeti strah tih pojedinaca. A žalosno je što tih stotinjak bučnih protivnika nije toliki problem, koliki je problem upravo ona velika većina koja šuti, a misli upravo jednako kao i oni.
Šutnja je odobravanje.
U svojoj šutnji valjda ni ne pomisle da će jednom u životu, u nekoj drugoj situaciji možda baš oni biti pripadnici nekakve manjine.
I možda se tada i sjete nekakvih tamo dečkića u roza košuljama ali biti će kasno.
I onda neće razmjeti zašto im nitko ne stane u obranu i zaštiti ih.
A zašto i bi?
Mržnja se stvara neznanjem i strahom, a hrani se šutnjom onih koji bi mogli nešto reći.
U životu sam više puta na vlastitoj koži osjetila što znači biti drugačiji.
Biti žensko u jednoj pretežno muškoj struci.
Biti Auslaender i Gastarbeiter u Njemačkoj.
I biti Hrvatica u Deželi u vrijeme najžešćih medjudržavnih prepucavanja.
A opet...
Uvijek sam se uzdala u pomoć slučajnog prolaznika.
Ako se dobro sjećam, gornjr riječi potječu iz kazališnog komada Tennessee Wiliamsa "Tramvaj zvan čežnja", a zapamtila sam ih upravo iz jednog od meni najdražih filmova koji govori o "drukčijima". Almodovarovog "Sve o mojoj majci".
Svi mi možemo biti ti slučajni prolaznici.
Ako prekinemo šutnju.
Svima onima iz kojih zbog straha ili neznanja progovara onaj drugi, bučni glas mržnje i netolerantnosti samo ću predložiti neka za početak pogledaju dva filma.
Prvi je njemačka komedija "Der bewegte Mann".
Priča o preobrazbi zadrtog macho mena i homofoba u tolerantnog prijatelja homoseksualaca, koji mu pomognu u noći u kojoj ostane sam na cesti (cura ga izbaci iz stana zbog prevare), a sve bivše mu glatko poklope slušalicu.
Drugi je "Priscilla, kraljica pustinje", road-movie u kojem dvojica homoseksualaca te transeksualac putuju australijskom pustinjom, usput izvodeći svoj drag queen performance pred lokalnim crocodil dundeejima. Konačni je cilj stići do hotela, kojeg vodi bivša žena jednog od njih. Glavnog junaka cijelim putem muči strah od susreta sa osmogodišnjim sinom,kojega godinama nije vidio, te od reakcije malog na njegovu seksualnu orijentaciju.
Klinac pred kraj filma izgovori ono čega bi se morali sjetiti svi oni roditelji koji su nesretni jer njihovo dijete sjedi na "krivoj" stolici, te sva ona već spomenuta tiha većina : "Tata, važno je da imaš nekoga koga voliš i da si sretan." (tako nekako, ne lovite me za točan citat).
Osmogodišnje dijete, neopterećeno sterotipima i nametanjem "normalnih" drušvenih normi ponašanja još zna da nam je samo ljubav potrebna.
I onoj tihoj većini bilo bi prijeko potrebno da zažmiri na jedno oko i za promjenu pogleda na svijet očima djeteta.
I za kraj, glazbeni pozdrav svim dečkima u plavom sa Zrinjevca:
Post je objavljen 19.06.2010. u 22:49 sati.