život feniksa
nedjelja, 26.11.2006.
Jedna obična (II.)
Iznova je čitala pismo. Pismo koje joj je toliko značilo jer je pobudilo ljubav u njoj. Dobila ga nakon njihovog susreta na plesu. Zaista se iznenadila kad ga dobila. Ugodno, naravno. Pismo je bilo toliko iskreno! Nije mogla ni zamisliti da se nešto takvo može dogoditi. Takva reakcija dva bića koja su se prvi put vidjela. Potpuno jednaka. Želja za upoznavanjem onoga drugoga toliko snažna da potiskuje sve ostale želje. Plesali su jedno kraj drugoga; samo to je već bio prekrasan osjećaj. Biti toliko blizu njega, osjećati njegovu ruku na svojoj, promatrati svaki pokret, uzvraćati svaki pogled namijenjen njoj. Tog dana na plesu kao da to nije bila ona. Nije se prepoznavala. Bila je hrabra i odlučna. Ni sama nije znala kako se usudila poljubiti ga na odlasku. Potpunog stranca! Pred cijelim selom i svojom obitelji. Pomalo se stidjela toga. Neprestano je razmišljala što će sada misliti o njoj. Nije priličilo pristojnoj vilenjakinji da ljubi nepoznate vilenjake koje nikad prije nije vidjela. To razmišljanje ju je mučilo ve do dolaska pisma. U njemu je pisalo sve. Napisao joj je što se njemu dogodilo te večeri i da je ostao očaran njome. Ispričao se ako je vrijeđa ovim pismom jer se smatrao nedostojnim nje.u posljednjem djelu je napisao da mora ovo pismo spaliti ako joj nije ništa značila večer na plesu. Ako joj je nešto značilo, zamolio ju je da dođe na izvor Rijeke sutra u suton. On će je čekati sve do zalaska Trećeg sunca. Prva reakcija joj je bila da mora ići. Već je smišljala što će reći roditeljima. Onda je zastala. Što ako ovo nije istina? Ako je on neki šaljivčina koji će joj se samo nasmijati? Nije znala što da misli. Imala je tisuću razloga zbog kojih je smatrala da ne bi trebala ići i samo jedan po kojem bi trebala ići. Ovaj jedan je bila neprekidna želja da ponovno vidi tog vilenjaka. Na kraju je ovaj jedan nadvladao sve ostale i ona je sutradan u suton Prvog sunca pod izlikom da ide po kestene otišla do izvora Rijeke. Cijelim putem je razmišljala što će učiniti ako on ne bude tamo. Svako malo bi zastala i zamalo krenula natrag. Putem je skupljala kestene da se ne vrati prazne košare. Stigla je do izvora i odmah ga ugledala. Sjedio je na kamenu na sredini Rijeke. Nije ga odmah pozdravila. Divila se njegovoj kosi. Plava, gotovo zlatna kosa u neurednim pramenovima sezala mu je do ramena. Odlično mu je stajala! Ta kosa je bila ono čega se najbolje sjećala na njemu s plesa. Cijelu večer se smijala kao je svaki uvojak letio na svoju stranu. Ali nije izgledao neuredno. Naprotiv! Ta kosa mu je davala vragolast i nestašan izgled, što se njoj veoma sviđalo. Skupila je hrabrosti i pozdravila ga. Za tren oka se okrenuo. Ipak je to učinio malo prebrzo jer je izgubio ravnotežu i pao u vodu. Bio je dobar plivač i nije bilo nikakve opasnosti. Ona se isprva jako uplašila, ali kad je vidjela da je isplivao od srca se nasmijala. Iz vode je izašao, naravno, potpuno mokar. Bilo je prilično vruće tako da mu je ovo plivanje i dobro došlo. Iako je tijelo rashladio srce ništa nije moglo. Gorjelo je neugasivom vatrom koje je ona bila jedini uzrok. Zamolio ju je za dopuštenje da skine košulju da se prije osuši. Smatrala je veoma pristojno to što je pitao mada nije trebao. Naravno, dopustila je. Okrenuo se od nje i skinu košulju. Krenuo je prema grmlju da stavi košulju na granje. Ona je nepomično stajala i uživala u prizoru. Njegovim goli leđima klizilo je mnoštvo malih kapljica koje su se sjajile na Suncima. Poželjela ga dotaknuti i obrisati svaku kapljicu s njegovih leđa. No nije se usudila. Ostala je stajati na istom mjestu. Kad se ponovno vratio do nje krenuli su u hladovinu jer su Sunca još bila visoko. Sjeo je daleko od nje. Nije se usudio sjesti bliže. Mislio je da će je uplašiti, a to nije htio. Ona se naslonila na stari panj jednog srušenog drva. Izgledala je predivno. Toliko jednostavno u lepršavoj zelenoj haljini. Opet joj je promatrao oči. Nije se prevario, zaista su bile iste boje kao i Rijeka. Bile su skrivene iza dugih trepavica. Poput tajne koja nikad ne smije biti otkrivena. Ali on ju je otkrio i sad to više nije bila samo njena tajna, nego i tajna njegova srca. Još kad su hodali prema hladovini razmišljala je amo će sjesti. Bila je ispred njega i ona bi trebala prva sjesti. Ugledala je stari panj i odlučila se nasloniti na njega. Udobno se smjestila i znatiželjno čekala gdje će se on smjestiti. Željela je da sjedne kraj njega, ali nije. Ispružio se po mahovini ispred nje. Imao je vodene, plave oči. Nije ju gledao; gledao je gore u krošnje drveća. Zato je ona neprestano gledala njega. Konačno je i on pogledao nju. Dugo vremena su se samo gledali. Nijedan nije znao što reći. Sve riječi su bile suvišne. Obadvoje je osjećalo što se zbiva u onom drugom. Osmijesi im nisu silazili s lica. Sve je izgledalo tako jednostavno! Raspustila je kosu iz pletenica i blagi uvojci su joj pali na leđa. Ustala je, skinula cipele, primila ga za ruku i odvela ga do Rijeke. Bez riječi, skočila je u vodu. Onako u haljini. On za njom. Razumjeli su se i bez riječi. On je plivao brže od nje pa ju je stigao bez imalo truda. Plivali su, ronili, prskali se vodom cijela dva sata. Još uvijek su šutjeli. Ona je prva odustala od ove vodene igre. Izašla je na kamen na kojem je on bio kad je došla. I on joj se pridružio. Ovog puta nije sjeo ispred nje. Sjeo je pored nje i igrao se njenom, sad izravnanom kosom. Uživala je u svako njegovom dodiru. Onda je on konačno progovorio: „sviđaš mi se. Nisam ni minute prestao misliti na tebe od plesa. Ja sam od onda osuđenik na smrt. Jedna tvoja riječ me može ubiti. Svi osuđenici na smrt imaju pravo na jednu, posljednju želju. Ja želim umrijeti na tvojim usnama.“ Podigla mu je glavu i tiho odgovorila da nitko ne mora umrijeti. Nasmijao joj se i približio. Nosevi su im se dotakli. Tada je skupio hrabrosti i poljubio je. Uzvratila mu je poljubac. Bio je to njihov prvi poljubac. Bio je vječan. Obožavala je svaki koji je dobila od njega. Taj poljubac joj je potvrdio da je njegova ljubav iskrena.
Jedna obična (I.)
Vraćao se s ocem sa sajma. Obadvoje su bili umorni jer su cijeli dan proveli na sajmu. Uspjeli su prodati sve što im je bilo potrebno za nadolazeću zimu. Kako su se približavali selu, vjetar je puhao sve jače. I on i otac su ubrzali korak jer je dobrano zahladilo. Kola koja su vukli nisu bila preteška pa im nije bilo teško brže hodati. Gotovo da je mogao osjetiti miris majčinih kolača u zraku. Znao je da ih već čekaju spremni. Majka ih je uvijek dočekivala tim kolačima i njima se radovao cijeli dan. No tad su mu sve misli o maminim kolačima nestale iz glave. Ugledao je nju. Razmišljajući o kolačima nije ni primijetio kad su se približili njenoj kući. Uvijek bi ovako djelovala na njega. Nije ga vidjela, ušla je u kuću s punim rukama drva za ogrjev. No njemu je to bilo dovoljno. Iako je bio prilično daleko od nje i vidio je samo na kratko bio je siguran sa je to ona. Kako ne bi! Tko bi mogao zamijeniti tu njenu prekrasnu crnu kosu za bilo čiju drugu? Ili ne prepoznati gracioznost njenog koraka? Plašt kojim se ogrnula letio je oko nje igrajući se s razbarušenom kosom. Nije ni primijetio da je zastao. Tak kad ga otac prozvao shvatio je da je otac već daleko odmakao. Otac se samo nasmijao. Vidio je u kom smjeru je odlutao pogled njegovog sina. No nije ništa spomenuo sinu kad mu se ovaj pridružio u vući kola. Kad su stigli kući, spremili su kola i unijeli kupljenje stvari u kuću. Majka je već bila zabrinuta za njih. Vratili su se dosta kasno, a i vrijeme je bivalo sve gore. Ubrzo su svi zajedno, njih sedmero, sjedili za stolom i uživali u još uvijek vrućim kolačima. Nakon dva velika komada poželio je braći i roditeljima laku noć i popeo se na svoju granu. Kad je zatvorio vrata kao da je ušao u neki potpuno drugačiji svijet. Svijet u kojem je ona glavni lik. Naslonio je glavu na prozor i zatvorio oči. Ponovno ju je vidio pred sobom kao prije sat vremena. Sama pomisao na nju mamila mu je osmijeh na lice. Ponovno je vidio svaki njen korak i pokret. Vjetar ju je svu razbarušao, no ona je zbog toga bila još ljepša. Njenu ljepotu ništa nije moglo zasjeniti ni zakriti. Na licu joj je uvijek bio blagi osmijeh kojim bi ulijevala nadu svakome. Njega bi uvijek oraspoložio i natjerao da zaboravi na sve što ga tištalo da tada. Vani je počeo kišiti. Presvukao se i legao na ležaj. Ni na trenutak nije prestao misliti na nju. Prisjetio se dana kad ju je prvi put ugledao. Tog se dana on vratio iz grada i došao točno na početak zabave. Starješina se upravo popeo na pozornicu da održi govor kad je on stigao. Sjeo je pored svojih i smijao se govoru starješine. On je uvijek držao šaljive, ali duge govore. Kad je konačno završio pozdravio je sve nazočne, a posebno njegove goste iz susjednog sela i dao orkestru znak za početak svirke. Sišao je s pozornice i zamolio svoje goste da otvore ples s njim. Svi su složno ustali i zaplesali Veselo kolo. Među tim gostima je bila i ona. Nije je odmah primijetio jer ga mama počela ispitivati o putu. No, kad se približila njihovom stolu, ugledao ju je. Bilo ih je dvadesetak u kolu, ali on je vidio samo nju. Bila je najmlađa, ali je plesala najljepše. Tamno zelena haljina joj se ovijala oku nogu, no ona se nije nijednom zaplela o nju. Nekoliko puta je pogledao da li ona uopće dotiče tlo jer je izgledalo kao da leti. Ipak, nogama je doticala tlo. Nije mogao gledati bilo što drugo osim nje. Lice joj je krasio širok osmijeh koji je bio zarazan. On se također počeo smijati. I to samo zato što se ona smijala. Nikad je prije nije vidio, a sad je postala jedini predmet njegovih misli. Oko vrata je imala crnu traku koja je bila samo zavezana. Činilo se da će se svakog trenutka odvezati. To se nije dogodilo cijele večeri. Duga crna kosa joj je bila spletena u pletenice u koje je bila upletena koža zmije čegrtuše. Prekrasnog plavog odbljeska. Na tom ukrasu su joj zavidjele sve cure na plesu. Kad je pjesma završila, ona i neki vilenjak su ostali stajati dok su svi ostali sjeli. Sljedeću pjesmu su plesali sami. Da je još netko plesao samo bi kvario čaroliju koju su stvarali. Zaključio je da su brača jer su izrazito nalikovali jedan na drugoga. Kad se okrenula prema njemu po prvi put joj je ugledao oči. Bio je zadivljen! Potpuno očaran! Tamno zelena koje se prelijevala u crno. Pa opet iz crnog u tamno zeleno. Bez prekida su se ove dvije boje izmjenjivale u njenim očima. Mogao je vidjeti rijeku koja je tekla njenim očima. Iste boje. Sad tamno zelena, sad crna. Unatoč tim ozbiljnim očima i crnoj kosi, lice joj je imalo blag izraz. Mogao ga usporediti jedino s prvim izlazećim Suncem koje donosi svjetlo nakon duge i olujne noći. U sljedećoj pjesmi više nisu bili sami. Polako su se ok njih stvarala mnogobrojna kola. On je također bio u jednom. Kad su se počela mijenjati kola on je završio u njenom. Uhvatila ga čvrsto za ruku, pogledala ravno u oči i nastavila plesati. Začudio se kako ga čvrsto uhvatila za ruku. Doživljavao ju je kao nježno biće i nije očekivao ovako snažan i odlučan stisak. Još joj se više počeo diviti. Njen pogled ga paralizirao na trenutak sve dok ga kolo nije povelo. Pribrao se i zaplesao ukorak s njom. Plesali su cijelu večer. Uvijek kad bi se kola mijenjala on bi je čvrsto primio za ruku i nije puštao dok se kola ne bi zamijenila. Nijednom riječju mu se nije obratila. Ni on njoj. Pogledi su im se neprestano susretali. Osmijesi i nisu nestajali s lica. Nije pokazivala da primjećuje njegovu želju da ostane kraj nje. Na kraju, ni sam nije znao koje već po redu, pjesme ga zagrlila i poljubila u lice. Još jednom mu se osmjehnula i onda nestala. Nije zapravo nestala, otišla je s roditeljima i braćom, no njemu je to bio kraj predivnog sna i sad je bio grubo vraćen u stvarnost. Stvarnost u kojoj nema nje. Opet ga kolo povelo i više je nije vidio. Sretan je nastavio plesati cijelu noć.
nedjelja, 19.11.2006.
Zora jednog jutra (I.)
Sjedila je na rubu kreveta i gledala ga. Nije ga se mogla nagledati. Bio je tako zgodan! Tako bespomoćan u ovakvom položaju. Zaista je voljela ovog gada. Svaki put bi si obećala da nikad više neće popustiti, ali nije mu mogla odoljeti. Njegov pogled uplašenog mačića koji samo traži malo ljubavi uvijek bi je oborio. Jedan njegov dodir natjerao bi je da popusti i opet bude njegova. Svakog jutra koje bi se budila pored sebe bi se mrzila. Zašto je tako slaba i popustljiva. Ponekad ne bi dočekala da se probudi uz njega. Otišao bi prije zore bez pozdrava. Istom silinom ga u tim trenucima mrzila kao i što ga voljela kad bi je opet potražio. Ustala je i otišla do prozora. Obožavala je svitanje! Tad je sve bilo tako jednostavno, mirno i čisto. Ni jedno drugo doba dana nije ni približno slično zori. Nešto je zašuškalo iza nje i ona se okrenula. Probudio se. Kad je shvatio koliko je sati brzo je počeo tražiti svoju odjeću. Za desetak minuta više ga nije bilo. Promatrala je cijelu njegovu strku brz ijedne riječi. Ovaj scenarij joj je bio savršeno dobro poznat. Suze su joj potekle niz lice. One su jedine mogle pokazati svu tragediju njene situacije. Zbog njega je izgubila gotovo sve. Nije imala više ni jednog prijatelja, roditelji je nisu više poznavali, sestra je se odrekla. Bila je sama. Imala je samo njega. Isprva joj je to bilo dovoljno. Živjeli su samo jedan za drugo. Oboje. Bila su to 2 najljepša mjeseca njenog života. Provodili bi cijele dane zajedno šećući parkom ili izležavajući se na plaži. Za nikoga drugoga ih nije bilo briga. Nije mogla vjerovati koliko ju je volio. Svaku nježnost mu je stostruko vraćala. Sreća nije dugo trajala. Saznala je da ima djevojku. Službenu djevojku s kojom se pojavljivao u javnosti. Tražila je objašnjenje u istom trenutku kad je saznala za tu drugu. Nakon tog telefonskog razgovora nije joj se javljao cijela 2 mjeseca. Ostavio ju je samu. Bez objašnjenja. A što se tu imalo objasniti? Ona mu je samo bila zabava koja se očito istrošila. Pokušavala ga nekoliko puta dobiti, ali uvijek bi joj poziv ostao neuzvraćen. Znala je gdje radi i jednom je došla pred tu zgradu. Na cičoj zimi ga čekala sat i pol. Konačno se pojavio na vratima. Držao je za ruku svoju djevojku. Koja mu je u međuvremenu postala zaručnicom. Nakon toga danima nije izlazila iz stana. Koliko god se trudila mislila je samo na njega. Ponovno je u mislima proživljavala sve zajedničke trenutke. Svaki je bio poseban. Bila je slomljena. Potpuno sama sa svoji bolom. Nikome nije mogla priznati što se dogodilo. Za sve ostale ona je bila mlada, zgodne žena koja zna što želi od života i sposobna je to ostvariti. Bila je to slika koju je stvorila o sebi. Bila je to najveća laž njenog života. Bila je uništena njegovim prezirom. Cijele noći ne bi spavala jer bi se zamišljala s njim. Tisuće slika u kojima joj dolazi pokajnički i ispričava se za sve prolazile su joj glavom. Probala je što manje maštati o njemu, ali nije uspjela. Svaki trenutak kad je mogla mislila je o njemu. Pretvorila se u robota koji radi ono što se od njega očekuje, ali za nju sve to nije imalo smisla. Samo on joj je bio u glavi. On je bio smisao njenog života. Žudjela je za njim svim srcem i tijelom. Najviše ju je boljelo to što mu je opraštala sve samo da joj se vrati. Bila je spremna na to. Zaboravila bi sav svoj ponos i vratila bi mu se. Samo d joj se javi. Nakon njihovog posljednjeg telefonskog razgovora svakog dana koji bi prolazio sve je više tonula u duboke ponore samoće i potpune omamljenosti. Jasno je vidjela da mu ništa nije značila. Na svu njenu žalost, to je uvidjela tek sad. Puno prekasno. Tijelo joj je bilo potpuno zatrovano njime. Jedini serum, on sam, nije i nije dolazio.
