život feniksa
nedjelja, 19.11.2006.
Zora jednog jutra (I.)
Sjedila je na rubu kreveta i gledala ga. Nije ga se mogla nagledati. Bio je tako zgodan! Tako bespomoćan u ovakvom položaju. Zaista je voljela ovog gada. Svaki put bi si obećala da nikad više neće popustiti, ali nije mu mogla odoljeti. Njegov pogled uplašenog mačića koji samo traži malo ljubavi uvijek bi je oborio. Jedan njegov dodir natjerao bi je da popusti i opet bude njegova. Svakog jutra koje bi se budila pored sebe bi se mrzila. Zašto je tako slaba i popustljiva. Ponekad ne bi dočekala da se probudi uz njega. Otišao bi prije zore bez pozdrava. Istom silinom ga u tim trenucima mrzila kao i što ga voljela kad bi je opet potražio. Ustala je i otišla do prozora. Obožavala je svitanje! Tad je sve bilo tako jednostavno, mirno i čisto. Ni jedno drugo doba dana nije ni približno slično zori. Nešto je zašuškalo iza nje i ona se okrenula. Probudio se. Kad je shvatio koliko je sati brzo je počeo tražiti svoju odjeću. Za desetak minuta više ga nije bilo. Promatrala je cijelu njegovu strku brz ijedne riječi. Ovaj scenarij joj je bio savršeno dobro poznat. Suze su joj potekle niz lice. One su jedine mogle pokazati svu tragediju njene situacije. Zbog njega je izgubila gotovo sve. Nije imala više ni jednog prijatelja, roditelji je nisu više poznavali, sestra je se odrekla. Bila je sama. Imala je samo njega. Isprva joj je to bilo dovoljno. Živjeli su samo jedan za drugo. Oboje. Bila su to 2 najljepša mjeseca njenog života. Provodili bi cijele dane zajedno šećući parkom ili izležavajući se na plaži. Za nikoga drugoga ih nije bilo briga. Nije mogla vjerovati koliko ju je volio. Svaku nježnost mu je stostruko vraćala. Sreća nije dugo trajala. Saznala je da ima djevojku. Službenu djevojku s kojom se pojavljivao u javnosti. Tražila je objašnjenje u istom trenutku kad je saznala za tu drugu. Nakon tog telefonskog razgovora nije joj se javljao cijela 2 mjeseca. Ostavio ju je samu. Bez objašnjenja. A što se tu imalo objasniti? Ona mu je samo bila zabava koja se očito istrošila. Pokušavala ga nekoliko puta dobiti, ali uvijek bi joj poziv ostao neuzvraćen. Znala je gdje radi i jednom je došla pred tu zgradu. Na cičoj zimi ga čekala sat i pol. Konačno se pojavio na vratima. Držao je za ruku svoju djevojku. Koja mu je u međuvremenu postala zaručnicom. Nakon toga danima nije izlazila iz stana. Koliko god se trudila mislila je samo na njega. Ponovno je u mislima proživljavala sve zajedničke trenutke. Svaki je bio poseban. Bila je slomljena. Potpuno sama sa svoji bolom. Nikome nije mogla priznati što se dogodilo. Za sve ostale ona je bila mlada, zgodne žena koja zna što želi od života i sposobna je to ostvariti. Bila je to slika koju je stvorila o sebi. Bila je to najveća laž njenog života. Bila je uništena njegovim prezirom. Cijele noći ne bi spavala jer bi se zamišljala s njim. Tisuće slika u kojima joj dolazi pokajnički i ispričava se za sve prolazile su joj glavom. Probala je što manje maštati o njemu, ali nije uspjela. Svaki trenutak kad je mogla mislila je o njemu. Pretvorila se u robota koji radi ono što se od njega očekuje, ali za nju sve to nije imalo smisla. Samo on joj je bio u glavi. On je bio smisao njenog života. Žudjela je za njim svim srcem i tijelom. Najviše ju je boljelo to što mu je opraštala sve samo da joj se vrati. Bila je spremna na to. Zaboravila bi sav svoj ponos i vratila bi mu se. Samo d joj se javi. Nakon njihovog posljednjeg telefonskog razgovora svakog dana koji bi prolazio sve je više tonula u duboke ponore samoće i potpune omamljenosti. Jasno je vidjela da mu ništa nije značila. Na svu njenu žalost, to je uvidjela tek sad. Puno prekasno. Tijelo joj je bilo potpuno zatrovano njime. Jedini serum, on sam, nije i nije dolazio.
