život feniksa
nedjelja, 22.10.2006.
Umrijeti zbog ljubavi (III.)
podrum je postajao sve mračniji kako je ulazila. našla je svjetlo i odmah ugledala sanduke sokova koje je tražila.uzela je što više sokova i požurila natrag. bila je jedan od domaćina na susretu koji se održavao u njenoj župi. brzo je počela točiti sok ljudima koji su bili najbliže do nje. nigdje nije mogla pronaći prijateljicu koja bi joj trebala pomoći. mislila je da je ostala u crkvi jer su još neki ljudi ostali tamo. nije mogla samo tako nestati! susret je bio veoma uspješan. sve je išlo po planu. što je najvažnije od svega, svi su bili zadovoljni. bilo joj je veoma drago zbog toga. primila je prvi poslužavnik s kolačima i počela obilaziti dvoranu nudeći ih ljudima. upravo kad je krenula po drugi, zazvonio joj je mobitel. brzo je odložila prazan poslužavnik i javila se. bila je to prijateljica koju je tražila. iz slušalice je čula ove riječi: "nisam poludjela. u biti se osjećam dobro za osobu koja će umrijeti. znaš onu stanicu o kojoj smo razgovarale? tvoju stanicu. tamo sam. zbogom." sledila se na ove riječi. kad je shvatila što je upravo čula, prijateljica je već prekinula vezu. brzo ju je nazvala, ali dobila je obavijest da "korisnik trenutno nije dostupan". bila je izbezumljena! znala je da ju je pogodio prekid s dečkom. ali toliko! bila je u nevjerici. pribrala se i potražila nekoga tko ima auto. pronašla je jednog animatora i odmah su krenuli prema stanici. tak kad su bili u autu mu je rekla kamo idu. zatvorila je oči i pokušala se uvjeriti da ovo nije istina. nije mogla to raditi! on zaista nije vrijedan njenog života. animator koji ju je vozio upitao ju je je li javila njenim roditeljima. toga se nije sjetila. već je utipkala broj na mobitel, ali nije mogla nazvati. drhtala je. govorila si je da to nije istina i da to neće učiniti. čvrsto je stiskala mobitel u ruci; očekivala je poziv od nje. nadala se tome svim bićem. činilo joj se da put traje dugo. predugo! svaka sekunda joj se činila kao sat. nije htjela ni pomisliti na to da bi ona zaista mogla skočiti pod vlak. pred očima joj se ukazao taj prizor. odmah ga se otresla. to se neće dogoditi! ona se neće ubiti! stigli su. prvo što je ugledala je bio veliki teretni vlak. istrčala je iz auta prema vlaku. gazila je po prhkm snijegu koji joj je škripao pod nogama. pred lokomotivom nije bilo nikoga. osjetila je veliko olakšanje. iz petnih žila je uzviknula njeno ime. nato je strojovođa iskočio iz lokomotive i potrčao prema njoj. na pola puta je zastao. sagnuo se iznad nečega nepomičnog što je ležalo na snijegu. nije mogla vidjeti što je to od mraka. ali, znala je. nešto joj je govorilo da je to ona. polako, ni svjesna toga, krenula je prema tom mjestu. polagani hod je prelazio u brzi pa u trk. kad je stigla do strojovođe, sumnje više nije bilo. strojovođa je nestao nekud i ostavio je samu s njom. ležala je na crvenom snijegu. nije bilo milimetra njene kože koji nije krvario. lice joj je također bilo krvavo. klekla je do nje i uzela je u naručje. još se uvijek micala. bilo je još nade! pomoći će joj i sve će biti u redu. čvrsto ju je zagrlila. suze su joj nesmiljeno tekle niz obraze i kapale na njen potpuno krvav. iako je bila sva krvava oči su joj bile kristalno jasne i čiste. gledala ju je. onda joj je iz usta počela teći krv. sva se zgrčila. nakon trenutka koji je trajao cijelu vječnost ispružila se ne njenim rukama. najbolja prijateljica joj je ležala mrtva na rukama. unakaženo tijela koje je još uvijek grlila više nije bilo živo.
ali oči! još uvijek su bile otvorene. savršeno jednake kao i posljednji put kad ju je oslovila. gorko je plakala. strojovođa je došao natrag s viješću da hitna pomoć dolazi. ali sad to više nije bilo važno. bila je mrtva! nitko joj više nije mogao pomoći. lagano joj je prešla preko lica i zatvorila joj oči. animator ju je pokušao odvojiti od beživotnoga tijela, ali nije je htjela pustiti. možda ipak otvori oči. samo još jednom. nasmije se i kaže da se ovo nije dogodilo. da je dobro. da je živa. ni sama nije znala koliko je vremena prošlo otkad joj je zatvorila oči. vrijeme sad nije postojalo. kad su došli bolničari, morala ju je pustiti. ništa nisu mogli učiniti. pomoči nije bilo. pažljivo su je smjestili na nosila i odnijeli. gledala je za njom. i sad u smrti bila je kontrast svenu oko sebe. snijeg oko nje potpuno bijel, a ona crvena. kako su je nosili, krv je kapala s nosila. sve do kola hitne pomoći. htjela je zamesti te kapljice krvi, ali noge je nisu slušale. srušila se u naručje animatora. kad je došla k svijesti, padao je snijeg. prošlo je tek par sekunda. kapljica krvi više nije bilo. snijeg ih je pokrio. pogledala je na drugu stranu prema mjestu gdje je pala. i tamo gotovo da više nije bilo tragova krvi. i tragedije. zrak je proparao vrisak koji nikad neće zaboraviti. došli su njeni roditelji. majka je morala prepoznati svoju kćer. ako se to moglo tako nazvati. bila je gotovo neprepoznatljiva. mrtva. pokrivena pahuljicama snijega. snijega kojeg je toliko voljela. ustala je iz naručja animatora i još jednom klekla pored nje. nije se mogla oprostiti od nje. jedino što je uspjela reći bilo je: "pozdravi ga."
utorak, 17.10.2006.
Umrijeti zbog ljubavi (II.)
u najmračnijem kutu kafića je izmjenjivao sočne poljupce s plavušom koju je upoznao te večeri. zvao ju je "malena" jer se nije mogao sjetiti kako mu se predstavila. iako mu uopće nije bilo bitno. za njega je bilo bitno samo da su se svi dečki okrenuli za njom kad je ušao, a sad je on sa njom. ona je trebala biti sretna što uopće trati vrijeme na nju. nakon duge izmjene poljubaca, cura mu je počela šaptati na uho da ga voli i da je veoma sretna zbog njega. slatko se nasmijao na to i ustao. ostavio ju je samu sjediti tamo uz ispriku da ide na WC. ali, nije išao na WC. dosadila mu je u trenutku kad je počela pričati s njim. uopće cura nije shvaćala što joj je zadaća. osvrnuo se po kafiću. njegovo društvo je bilo u sličnim položajima kao i on do malo prije. odlučio je biti solidaran i pustiti ih da uživaju. krenuo je kući. putem je razmišljao kako doći do broja mobitela jedne cure koju je upoznao u ponedjeljak. mala se činila prikladnom. upoznao ju je na probi župnog zbora. znači, cura je "dobra djevojka". upravo njegov omiljen tip. nijednom se nije protiv ničega pobunila i odmah je shvatila način na koji on funkcionira. njegova mora biti zadnja. mrzio je kad nije bilo sve po njegovom. ljudi su mu se morali pokoravati da bi ih uopće primijetio. cura ga zainteresirala i zbog očiju. ima zelene, gotovo žute oči. nikad prije nije vidio takve oči. opet će je vidjeti u petak. stigao je kući i u kuhinji sreo brata. priča je naišla na današnju večer i on je hladnokrvno ispričao bratu kako je bez imalo problema zaveo neku plavušu. brat ga pogleda upitno, na što mu je on odgovorio da je cura htjela biti s njim i zašto on ne bi trebao biti s njom. u sobu je došao s mislima o bratu. kako može biti vjeran jednoj curi kad ga okružuje tisuću djevojaka koje čekaju da ih primjeti i provede večer s njim? njemu je bilo teško biti s jednom cijele večeri, kamoli da joj bude vjeran duže vremena! sjeo je za klavir i počeo vježbati novu pjesmu. nikako je nije mogao odsvirati do kraja. u notama je bio jedan dio koji nije uspijevao odsvirati, pa ga uvijek preskakao. to se u pjesmi nije primjećivalo jer bi ga drugi pokrili na tom djelu. no on nije bio zadovoljan i morao je naučiti svirati taj dio. treći putveć nije uspio. ustao je i legao na krevet. bio je ljut. a znao je da će postaati još ljući ako bude i dalje pokušavao i neće uspjeti. pa je odustao. pokušavao se sjetiti kako se zvala cura s kojom je bio večeras. već je negdje čuo to ime. bilo mu je prepoznato, ali sikako nije mogao shvatiti kako i zašto. loptica kojom se zabavljao mu je pala na pod. kad se sagnuo po lopticu, ugledao je nekakav papir na podu. podigao ga i shvetio da je to slika nje. cure koju je već gotovo zaboravio. čak se sjećao njenog imena sad mu je sve postalo jasno! cura s kojom je bio danas se zvala isto kao i cura s fotografije. još je neko vrijeme promatrao sliku i onda jebacio u koš. bile je još samo jedna koja je poslužila privremenoj zabavi i onda je na njeno mjesto došla druga. nije mogao vjerovati kako cure mogu biti toliko glupe! vjeruju mu kad im govori da su mu jedine. kako bi frajer poput njega mogao biti samo za jednu curu?! najbolja fora nu je bila izjavljivanje ljubavi. Sve nasjedu na to. "cure, tek mi je 17. godina. kako bih mogao znati što je ljubav?!" - upitao se na glas. još se jednom zadivio sam sebi i otišao na spavanje.
ponedjeljak, 16.10.2006.
Umrijeti zbog ljubavi (I.)
stajala je na peronu. na samom rubu. nikako nije uspijevala u sebi pronaći snage da zakorači i stane na prugu. na peron je došla odlučna. učinit će to. skočit će pod vlak. tako će okončati svoj život. život koji nije mogla zamisliti bez njega. na zvižduk je naglo okrenula glavu. dolazio je vlak. svojim svjetlima je sve više i više rasvjetljavao mrak oko nje. duboko je udahnula i zakoračila. stajala je na pruzi i čekala. leđima okrenuta vlaku razmišljala je o njemu. mrzila ga i voljela u isto vrijeme. jedan dug, prodoran zvižduk vratio ju je u zbilju i okrenula se. vlak joj se približavao. sve više i više. sve dok nije prošao pored nje. nije uspjela izdržati di kraja. u posljednji tren je skočila natrag na peron, vlak je brzo nestao i opet je ostala sama. u mraku. sjela je na klupicu i zaolakala. plakala je jer je počela mrziti i samu sebe. nešto ju je gušilo u duši. više nije mogla ni plakati. više je ni suze nisu slušale. one su jedine mogle umanjiti njenu bol, ali više nisu tekle. zašto? jer ih više nije imala. sve ih je već potrošila na njega. ustala jei krenula peronom. prohladan zrak koi je udisala bistrio joj je misli. čak se i nasmijala. svojoj vlastitoj gluposti. kako je uopće mogla pomisliti na to da se ubije? ni sama se nije razumjela. oči su joj još bile crvene od suza. sjela je na klupicu u zatvorila oči u namjeri da se smiri prije nego što ode. vjetar je počeo jače puhati i ona je zakopčala jaknu do kraja. prvi put kad se našla s njim vjetar je također puhao. on sam joj je zakopčao jaknu da se ne bi prehladila. njeno divljenje je počelo prerastati u zaljubljenost. proveli su zajedno cijelo poslijepodne. ni jedno od njih nije primjetilo kad se sat pomaknuo za čitavih pet sati. kao da je bilo pet minuta! sljedećih nekoliko dana je živjela kao u transu. u mislima joj je svake sekkunde bila druga slika onog predivnog popodneva. svaki put kad bi jo poslao poruku sve ostalo bi zaboravljala. osjećala je da je voljena. nakon duga vremena bila je sretna. istinski sretna. on joj je postajao sve važniji. život joj se sastojao od njihovih susreta i trenutaka između. nije razumjela zašto je bilo puno više čekanja nego samih susreta, no nije joj bilo važno. Volio ju je! samo je to bilo važno. brzo je uvidjela da nije sve onako kako je zamišljala. no to joj još uvijek nije bilo toliko važno. opraštala mu je sve. on je bio njen princ. doista, i on je njoj davao povoda da se osjeća poput princeze. njegove princeze. ljubavne izjave su stizale sve rjeđe. i njeno raspolaženje je polako počelo tonuti. no onda se on pojavio i ništa više nije znala ni pamtila. sve trenutke potpunog očaja i beskrajne potrebe za njim zaboravljala je kao da ih nije bilo. svaki put kad se zapitala da le je sve ovo istina ili samo njegova laž, tada je zaboravljala. on je bio s njom. njen savršeni princ je našao sekundu vremena za nju. živjela je za trenutke kad bi se mogli sresti. iako je njihova ljubav i dalje trajala svela se na to: slučajne susrete. vrijeme koje je provela razmišljajući o tome što je krivo učinila i kako ga odbila više nije brojila. jer da je brojila, došla bi do zaključka da samo o njemu i razmišlja. nije imala nikakve zaštite pred njim. dopustila mu je da čini s njom sve što je htio. i on je to znao.iskorištavao ju je bez imalo srama. znao je da je njegova potpuno i da je može imati kad god hoće. nije ga bio briga za nju. sad je sve ti znala. suze su joj ponovno kernule na oči. nije mu mogla oprostiti što ju je ostavio. željela je da je sad s niom i da je uvjeri da sve što misli o njemu nije točno. da je nikad nije prestao voljeti. ali na peronu nije bilo nikoga. bila je potpuno sama. pokušala je misliti na nešto drugo, ali uvijek bi se misli same vraćale na njega. tada se uopće prestala truditi. pustilaje mislima na volju. krivila ga za sve. za to što joj je lagao. cijelo vrijeme ju je zavaravao. potpuno zanesena činjenicom da netko poput njega primjećuje nju nije razmišljala zašto. uzela je to ako sudbinu. bila je zahvalna Bogu na njemu i njegovoj ljubavi. sad joj se gadio svaki trenutak koji su proveli zajedno. jer je svaki bio prožet lažima i obmanama. nasjela je na ljegove priče kao najveća naivčina. nije poricala da ga još voli. da sad je to uspješno radila, ali sad se nešto prelomilo u njoj. glasno, najglasnije što je mogla je viknula: "volim te gade! nadam se da si sretan!" nije željela više ni minute vremena potrošiti na njega. znao je sve što joj se događa i ništa nije učinio. sad je bio red na njoj da djeluje. ovog puta je odlučno stala na prugu. pogled joj je bio usmjeren u pravcu iz kojeg će doći vlak. uzela je mobitel iz džepa i utipkala dobro joj poznat broj. triput je odzvonila i onda joj se javio vedar ženski glas. bez pozdrava i bez imalo boje u glasu izgovorija je u slušalicu: "nisam luda. u biti se osjećam veoma dobro za osobu koja će umrijeti. znaš onu stanicu o kojoj smo razgovarale? tvoju stanicu. tamo sam. zbogom." prekinula je vazu. pogledala je mobitel i glavom joj je proletjela misao koliko joj je taj mali stroj značio u životu, a sad je postao potpuno nevažan. bacila ga na peron i on se raspao na tisuće komadića. više nije osjećala da živi. njen život je prestao kad ge upoznala. sad je samo čekala da se zastori otvora i počne posljednji čin. posljednji čin njena života. osjećala se potpuno spremnom da izađe na pozornicu i odglumi svoju ulogu. trenuci su prolazili.vidjela je svjetla, ali nije čula zvižduk nadolazećag vlaka. teretnog vlaka iza kojeg će se spustiti zastori. staja je potpuno mirno i uspravno. bez ijedne misli u glavi. više ništa nije mogla dati svijetu. sve je bilo gotova. spremno je dočekala udarac likomotive. odmah je pala i kotači su prešli preko nje. tijelo, potpuno unakaženo, palo je na snijeg. bijeli snijeg brzo je postajao crven od krvi kaoja je tekla sa svakog komadića njenog tijela. još je bila živa. jasno je začula kako zrakom odzvanja njeno ime. oštra bil joj je prošla kralježnicom kad su je podigli. ruke su joj dodirivale snijeg koji je bio topao. natopljen njenom krvlju. posljednji put je pogledala osobu koja je drži u naručju. svi ostali su odvraćali pogled od nje. uspjela je. prekasno su je našli. sa smješkom na licu još jednom je udahnula. posljednji put. oduzela si je jedino što joj je ostalo. život.
