život feniksa
nedjelja, 26.11.2006.
Jedna obična (I.)
Vraćao se s ocem sa sajma. Obadvoje su bili umorni jer su cijeli dan proveli na sajmu. Uspjeli su prodati sve što im je bilo potrebno za nadolazeću zimu. Kako su se približavali selu, vjetar je puhao sve jače. I on i otac su ubrzali korak jer je dobrano zahladilo. Kola koja su vukli nisu bila preteška pa im nije bilo teško brže hodati. Gotovo da je mogao osjetiti miris majčinih kolača u zraku. Znao je da ih već čekaju spremni. Majka ih je uvijek dočekivala tim kolačima i njima se radovao cijeli dan. No tad su mu sve misli o maminim kolačima nestale iz glave. Ugledao je nju. Razmišljajući o kolačima nije ni primijetio kad su se približili njenoj kući. Uvijek bi ovako djelovala na njega. Nije ga vidjela, ušla je u kuću s punim rukama drva za ogrjev. No njemu je to bilo dovoljno. Iako je bio prilično daleko od nje i vidio je samo na kratko bio je siguran sa je to ona. Kako ne bi! Tko bi mogao zamijeniti tu njenu prekrasnu crnu kosu za bilo čiju drugu? Ili ne prepoznati gracioznost njenog koraka? Plašt kojim se ogrnula letio je oko nje igrajući se s razbarušenom kosom. Nije ni primijetio da je zastao. Tak kad ga otac prozvao shvatio je da je otac već daleko odmakao. Otac se samo nasmijao. Vidio je u kom smjeru je odlutao pogled njegovog sina. No nije ništa spomenuo sinu kad mu se ovaj pridružio u vući kola. Kad su stigli kući, spremili su kola i unijeli kupljenje stvari u kuću. Majka je već bila zabrinuta za njih. Vratili su se dosta kasno, a i vrijeme je bivalo sve gore. Ubrzo su svi zajedno, njih sedmero, sjedili za stolom i uživali u još uvijek vrućim kolačima. Nakon dva velika komada poželio je braći i roditeljima laku noć i popeo se na svoju granu. Kad je zatvorio vrata kao da je ušao u neki potpuno drugačiji svijet. Svijet u kojem je ona glavni lik. Naslonio je glavu na prozor i zatvorio oči. Ponovno ju je vidio pred sobom kao prije sat vremena. Sama pomisao na nju mamila mu je osmijeh na lice. Ponovno je vidio svaki njen korak i pokret. Vjetar ju je svu razbarušao, no ona je zbog toga bila još ljepša. Njenu ljepotu ništa nije moglo zasjeniti ni zakriti. Na licu joj je uvijek bio blagi osmijeh kojim bi ulijevala nadu svakome. Njega bi uvijek oraspoložio i natjerao da zaboravi na sve što ga tištalo da tada. Vani je počeo kišiti. Presvukao se i legao na ležaj. Ni na trenutak nije prestao misliti na nju. Prisjetio se dana kad ju je prvi put ugledao. Tog se dana on vratio iz grada i došao točno na početak zabave. Starješina se upravo popeo na pozornicu da održi govor kad je on stigao. Sjeo je pored svojih i smijao se govoru starješine. On je uvijek držao šaljive, ali duge govore. Kad je konačno završio pozdravio je sve nazočne, a posebno njegove goste iz susjednog sela i dao orkestru znak za početak svirke. Sišao je s pozornice i zamolio svoje goste da otvore ples s njim. Svi su složno ustali i zaplesali Veselo kolo. Među tim gostima je bila i ona. Nije je odmah primijetio jer ga mama počela ispitivati o putu. No, kad se približila njihovom stolu, ugledao ju je. Bilo ih je dvadesetak u kolu, ali on je vidio samo nju. Bila je najmlađa, ali je plesala najljepše. Tamno zelena haljina joj se ovijala oku nogu, no ona se nije nijednom zaplela o nju. Nekoliko puta je pogledao da li ona uopće dotiče tlo jer je izgledalo kao da leti. Ipak, nogama je doticala tlo. Nije mogao gledati bilo što drugo osim nje. Lice joj je krasio širok osmijeh koji je bio zarazan. On se također počeo smijati. I to samo zato što se ona smijala. Nikad je prije nije vidio, a sad je postala jedini predmet njegovih misli. Oko vrata je imala crnu traku koja je bila samo zavezana. Činilo se da će se svakog trenutka odvezati. To se nije dogodilo cijele večeri. Duga crna kosa joj je bila spletena u pletenice u koje je bila upletena koža zmije čegrtuše. Prekrasnog plavog odbljeska. Na tom ukrasu su joj zavidjele sve cure na plesu. Kad je pjesma završila, ona i neki vilenjak su ostali stajati dok su svi ostali sjeli. Sljedeću pjesmu su plesali sami. Da je još netko plesao samo bi kvario čaroliju koju su stvarali. Zaključio je da su brača jer su izrazito nalikovali jedan na drugoga. Kad se okrenula prema njemu po prvi put joj je ugledao oči. Bio je zadivljen! Potpuno očaran! Tamno zelena koje se prelijevala u crno. Pa opet iz crnog u tamno zeleno. Bez prekida su se ove dvije boje izmjenjivale u njenim očima. Mogao je vidjeti rijeku koja je tekla njenim očima. Iste boje. Sad tamno zelena, sad crna. Unatoč tim ozbiljnim očima i crnoj kosi, lice joj je imalo blag izraz. Mogao ga usporediti jedino s prvim izlazećim Suncem koje donosi svjetlo nakon duge i olujne noći. U sljedećoj pjesmi više nisu bili sami. Polako su se ok njih stvarala mnogobrojna kola. On je također bio u jednom. Kad su se počela mijenjati kola on je završio u njenom. Uhvatila ga čvrsto za ruku, pogledala ravno u oči i nastavila plesati. Začudio se kako ga čvrsto uhvatila za ruku. Doživljavao ju je kao nježno biće i nije očekivao ovako snažan i odlučan stisak. Još joj se više počeo diviti. Njen pogled ga paralizirao na trenutak sve dok ga kolo nije povelo. Pribrao se i zaplesao ukorak s njom. Plesali su cijelu večer. Uvijek kad bi se kola mijenjala on bi je čvrsto primio za ruku i nije puštao dok se kola ne bi zamijenila. Nijednom riječju mu se nije obratila. Ni on njoj. Pogledi su im se neprestano susretali. Osmijesi i nisu nestajali s lica. Nije pokazivala da primjećuje njegovu želju da ostane kraj nje. Na kraju, ni sam nije znao koje već po redu, pjesme ga zagrlila i poljubila u lice. Još jednom mu se osmjehnula i onda nestala. Nije zapravo nestala, otišla je s roditeljima i braćom, no njemu je to bio kraj predivnog sna i sad je bio grubo vraćen u stvarnost. Stvarnost u kojoj nema nje. Opet ga kolo povelo i više je nije vidio. Sretan je nastavio plesati cijelu noć.
