Od prošle srijede Audrey ima stalan posao!!! Da, cijenjena nacijo, zaposlena je u jednoj državnoj kulturnoj instituciji i izdala je svoj "honorarac koji spava do podne i sjedi za kompjuterom do pola dva ujutro" status i svjetonazor. Sada spadam u onu populaciju koja se diže radnim danom u sedam (za čudo Božje, zasad mi dobro ide) te ima mirovinsko osiguranje i može dizati kredite. Spadam u onu populaciju koja si - barem od svoje regularne državne plaće - nikada neće kupiti dvajstmetarsku jahtu niti doručkovati kod Tiffanyja. (Doduše, sumnjam da bih se jahte dokopala i da sam ostala raditi kao freelancer u prevodilaštvu i nakladništvu, pa onda svejedno.) Trenutno mi je neizmjerno zabavno što imam vlastiti stol, ladice, telefon, karticu... Osjećam se ko u vrtiću kad se igraš da si odrastao. Općenito me taj posao pomlađuje - kao da sam opet u srednjoj školi. Naime, još od tih vremena nisam iskusila kako je to kad negdje moraš sjediti, a mrtvo ti se spava. Kad brojiš sitno do vremena kad se možeš dić i otić doma. Jedino što ne zvoni:) Kad sam stvarno išla u srednju školu, mislila sam da je takav posao sudbina gora od smrti. Nisam se nikako vidjela da za deset godina sjedim negdje za stolom osam sati. Vidjela sam se kako pišem za Face ili se skidam s kokaina u skupoj privatnoj klinici. Ili oboje. Pišem za Face dok se skidam s kokaina u skupoj privatnoj klinici. Sad mi se to više ne čini kao dobra ideja, barem ovo s kokainom. I baš mi je okej. Evo, priznajem, odrasla sam. I ne gledam više ni MTV. |
(povodom nedavne 25. godišnjice MTV-a i skorašnje 28. godišnjice mene) Kad sam bila klinka i išla u srednju školu, nisam imala ni kabelsku ni satelitsku. To je bilo ravno katastrofi jer ono što se puštalo na MTV-u bilo mi je od životne važnosti. Baka u Splitu imala je kabelsku i praznici provedeni kod nje bili su, barem noćima, posvećeni bdijenju uz MTV Europe te ekstazi kad bi pustili, primjerice, neki spot od Nirvane. U biti, pratila sam sve što se puštalo, što s oduševljenjem, što sa zgražanjem, i još dan danas znam napamet sve što se na MTV-u emitiralo sredinom devedesetih i što su svi normalni ljudi odavno zaboravili. Mislim, tko se sjeća Crash Test Dummies: Mmm mmm mmm mmm? Extreme: Be with you? Senser: Age of Panic?! Michael Stipe & Kristin Hersh: Yout Ghost?! (zakon stvar!) Ace of Base??!! Halo???!!! Osim toga, kupovala sam Melody Maker i znala napamet indie i normalnu top-listu u Velikoj Britaniji i SAD. Hoću reći, to mi je bilo strahovito važno u životu. Danas imam svoj stan, kabelsku i MTV Adria i naravno, jedva da tu i tamo bacim pogled. NE MOGU, eto, ne mogu pa ne mogu. Više od pola programa im zauzimaju debilni realityji s ljudima koji su ili bolno glupi ili se bolno preseravaju. Jackass. I Bet You Will. Dismissed. Moj dragi, recimo, voli glupe realityje jer ga fasciniraju ekstremi, ali ja ne mogu i gotovo. Eventualno sam znala škicnuti Cribs, ali sam i s tim zapravo prestala. Prvo, za 70% tih ljudi nemam pojma tko su. Kao drugo, ne da mi se gledati kako seljačine s hrpom para upropaštavaju prekrasne prostore od stotina kvadratnih metara. Ako ih lijepo urede, još gore. Onda se ne mogu ni osjećati superiornom. Na Alternative Nation puštaju spotove koji mi dosade nakon 20 sekundi, Headbanger's Ball mi je fakat postao tragikomičan, jedino što mi valja je Dancefloor Chart, makar mi ona kokoš koja ga vodi ide na živce još više od one debele iz Bloka. Top-liste odavno ne znam napamet. Zadnji novi album koji sam preslušala je - how cheesy is that - od Franza Ferdinanda. Samo da se sjetim jel bio možda koji nakon toga. Nope. Nije. Zadnji koncert: Faithless i Thievery Corporation u Zagrebu prije skoro godinu i pol. Molim vas, doktore: je li problem u meni ili u vanjskom svijetu? Jesam li kvragu otišla ja ili MTV? Jesu li Real World i Ray Cokes stvarno bili bolji od Dismissed ili sam ja ostarila? |
Prije nego što krenem s opisivanjem jezera Myvatn i okolice, mjesta zemaljske kugle gdje sam provela neke od najljepših trenutaka svog mladog života, evo i nekoliko zapažanja o Islanđanima. Površnih kako i priliči jednom turistu, ali ipak potpuno istinitih. Islanđani su, dakle, veliki, kršni, jedri, plavokosi i plavooki. Zvuči kao nekakav stereotip Vikinga, ali stvarno je tako. U Reykjaviku, doduše, ima ljudi najrazličitijih profila, no čim se makneš u ruralnije dijelove, manje-više svi su kršni i plavi. Imaju toliko svijetlu, skoro platinastu nijansu plave kose da ne možeš vjerovat da je prirodna. U oblačenju spajaju nespojivo. Rekli bi modni kritičari - boho chic i još jedna stepenica više. Boli ih briga, nose to dobro. U manje urbanim dijelovima, a bogami tu i tamo i u Reykjaviku, sandale na čarape su modni imperativ. Inače, nepogrešivo ćete ih prepoznati po tome što se, dok vi dršćete i cvokoćete u tri veste i nepromočivoj jakni s kapuljačom, oni ležerno šetkaju okolo u majicama i trofrtaljnim hlačicama i puštaju da im vjetar mrsi duge kose. Mladi su valjda svi darkeri ili death-metalci, kako i priliči jednoj skandinavskoj zemlji. Lubanje su posvuda - na kapama, torbama, prstenju, lančićima, maramama... Nije ni čudo s obzirom na to kakve morbidne i bizarne narodne priče imaju. Mislim, nađe se i kod braće Grimm morbidarija, ali ovo je toliko van konkurencije da se čovjek upita nije li živjeti pola godine u polarnoj noći ipak razorno za ljudsku psihu. My all-time favourite je priča o postanku lišajeva. Možda je prepričam nekad ako mi se bude dalo... Nadalje, Islanđani imaju para, ali to ne pokazuju kao recimo Hrvati koji bi odmah kupili tri Mercedesa i nakrcali ih, onako parkirane ispred kuće, Louis Vuitton torbicama. Oni su prilično opušteni i ležerni, okućnice im nisu uvijek sređene, sa zidova nekad otpada žbuka, ali skoro svi imaju džipove (što je u toj zemlji i nužno) i vidi se po detaljima da im je standard jedan od najviših u Europi. U telefonskom imeniku su navedeni po imenima, a ne po prezimenima - ja provjerila! Po imenima se i oslovljavaju, uključujući visoke političke dužnosnike. Prezimena ne nasljeđuju, već ih tvore tako da uzmu ime oca i muški mu dodaju -son (sin), a žene -dottir (kćer). Tako članovi jedne familije uopće ne moraju imati ista prezimena. Ljubazni su. Svi pričaju engleski. Ne staju auto-stoperima. |