Od prošle srijede Audrey ima stalan posao!!!
Da, cijenjena nacijo, zaposlena je u jednoj državnoj kulturnoj instituciji i izdala je svoj "honorarac koji spava do podne i sjedi za kompjuterom do pola dva ujutro" status i svjetonazor.
Sada spadam u onu populaciju koja se diže radnim danom u sedam (za čudo Božje, zasad mi dobro ide) te ima mirovinsko osiguranje i može dizati kredite.
Spadam u onu populaciju koja si - barem od svoje regularne državne plaće - nikada neće kupiti dvajstmetarsku jahtu niti doručkovati kod Tiffanyja. (Doduše, sumnjam da bih se jahte dokopala i da sam ostala raditi kao freelancer u prevodilaštvu i nakladništvu, pa onda svejedno.)
Trenutno mi je neizmjerno zabavno što imam vlastiti stol, ladice, telefon, karticu... Osjećam se ko u vrtiću kad se igraš da si odrastao.
Općenito me taj posao pomlađuje - kao da sam opet u srednjoj školi. Naime, još od tih vremena nisam iskusila kako je to kad negdje moraš sjediti, a mrtvo ti se spava. Kad brojiš sitno do vremena kad se možeš dić i otić doma. Jedino što ne zvoni:)
Kad sam stvarno išla u srednju školu, mislila sam da je takav posao sudbina gora od smrti. Nisam se nikako vidjela da za deset godina sjedim negdje za stolom osam sati. Vidjela sam se kako pišem za Face ili se skidam s kokaina u skupoj privatnoj klinici. Ili oboje. Pišem za Face dok se skidam s kokaina u skupoj privatnoj klinici.
Sad mi se to više ne čini kao dobra ideja, barem ovo s kokainom.
I baš mi je okej.
Evo, priznajem, odrasla sam.
I ne gledam više ni MTV.
Post je objavljen 23.08.2006. u 20:59 sati.