Prije nego što krenem s opisivanjem jezera Myvatn i okolice, mjesta zemaljske kugle gdje sam provela neke od najljepših trenutaka svog mladog života, evo i nekoliko zapažanja o Islanđanima. Površnih kako i priliči jednom turistu, ali ipak potpuno istinitih.
Islanđani su, dakle, veliki, kršni, jedri, plavokosi i plavooki. Zvuči kao nekakav stereotip Vikinga, ali stvarno je tako. U Reykjaviku, doduše, ima ljudi najrazličitijih profila, no čim se makneš u ruralnije dijelove, manje-više svi su kršni i plavi. Imaju toliko svijetlu, skoro platinastu nijansu plave kose da ne možeš vjerovat da je prirodna.
U oblačenju spajaju nespojivo. Rekli bi modni kritičari - boho chic i još jedna stepenica više. Boli ih briga, nose to dobro. U manje urbanim dijelovima, a bogami tu i tamo i u Reykjaviku, sandale na čarape su modni imperativ. Inače, nepogrešivo ćete ih prepoznati po tome što se, dok vi dršćete i cvokoćete u tri veste i nepromočivoj jakni s kapuljačom, oni ležerno šetkaju okolo u majicama i trofrtaljnim hlačicama i puštaju da im vjetar mrsi duge kose.
Mladi su valjda svi darkeri ili death-metalci, kako i priliči jednoj skandinavskoj zemlji. Lubanje su posvuda - na kapama, torbama, prstenju, lančićima, maramama... Nije ni čudo s obzirom na to kakve morbidne i bizarne narodne priče imaju. Mislim, nađe se i kod braće Grimm morbidarija, ali ovo je toliko van konkurencije da se čovjek upita nije li živjeti pola godine u polarnoj noći ipak razorno za ljudsku psihu. My all-time favourite je priča o postanku lišajeva. Možda je prepričam nekad ako mi se bude dalo...
Nadalje, Islanđani imaju para, ali to ne pokazuju kao recimo Hrvati koji bi odmah kupili tri Mercedesa i nakrcali ih, onako parkirane ispred kuće, Louis Vuitton torbicama. Oni su prilično opušteni i ležerni, okućnice im nisu uvijek sređene, sa zidova nekad otpada žbuka, ali skoro svi imaju džipove (što je u toj zemlji i nužno) i vidi se po detaljima da im je standard jedan od najviših u Europi.
U telefonskom imeniku su navedeni po imenima, a ne po prezimenima - ja provjerila! Po imenima se i oslovljavaju, uključujući visoke političke dužnosnike. Prezimena ne nasljeđuju, već ih tvore tako da uzmu ime oca i muški mu dodaju -son (sin), a žene -dottir (kćer). Tako članovi jedne familije uopće ne moraju imati ista prezimena.
Ljubazni su. Svi pričaju engleski. Ne staju auto-stoperima.
Post je objavljen 04.08.2006. u 21:32 sati.