Proteže mi se ova misao po glavni nakon svih ovih svakodnevnih povika – „Za mene, za mene - samo meni!“
Razočaranje je neizbježno.
Hod za Koga? Za život?
Odavno ovo nema veze sa životom.
Ne možemo više podnijeti nutarnji gnjev, ogorčenost. NISU se još ni utišali zvukovi granata i urlici majki za izgubljenom djecom. Dovoljna je bila jedna granata da nam nestane generacija, nema ni momaka iz susjednog sela – za njima se NISU vijorili svatovski barjaci, NISU mirisali majske ruže prije nego li bi ih kradom ubrali svojoj dragani – već posljednjeg čega se sjećaju je barut i zvuk granate. Čujete li taj jauk?
Svjedočanstva zavjetovana krvlju nevinih NISU bila dovoljna obveza jednom Narodu da bude uzorit?
NISU hapsili one iz Savske.
Danas Žene JESU.
Hoće li me slijedeći put dočekati brat na drugoj strani?
Nitko od Nas ne želi Natrag.
Ne želimo spore transformacije uvjetovane uhljebskim upravljanjem koje su nas dovele ruba.
Obmana je u tijeku – a Grabežljivci u svom Jatu.
Ukrali su nam i mladost i snove.
Trujete nas i dalje.
One koje su prodali Narod - niste Razapeli?
A Žene bi na Lomaču?
„E moj narode“- pjevajte, samo pjevajte...
Meni se palče.
Rosa Luxemborg je rekla: "Sloboda je uvijek sloboda drugačijeg mišljenja."
Smijemo li Misliti?
Koga da pitam?
Sjetim se i onih koji su izgarali od želje da imaju svoju domovinu, i oni su 71. bili zatvarani. Šta bi rekli da danas njihove Kćeri ne smiju izraziti stav u Njihovoj domovini?
Kamo su nas to Odveli?
Rasipamo se po Svijetu.
Popravka nema – jer stup srama NIJE sretno rješenje.
Ovi se NE stide.
Hodaju prema svojim Ciljevima.
A tamo….tamo negdje ...u njihovom raskošnom svijetu....NEMA mjesta za našu već Rođenu djecu.
Rezervirana su.
ZA Odabrane.
Bože, zar zaista progovaraš kroz njih? Ili ti je dovoljan šapat, nas malih i nemoćnih?
|
