Nekako se čovjek ne može ne zapitati gledajući vijesti iz Slavonije što nam se to događa?
Opet je nevrijeme poharalo.
Jedno u nizu ove godine…mladi se iselili, stari polako umiru, sela nestaju…a kada sve utiša - vraćaju se stihovi požeških tamburaša - `Umireš li Slavonijo moja`...
Tugujemo promatrajući iz daljine jer mi smo ti koji smo prvi otišli.
Gledamo prizore poplavljenih njiva, srušenih stabala i leda koji se prosuo` taman pred žetvu.
Ako su ambari prazni – nastupa, opet, jedna od gladnih godina.
Ne tako davno, prije nekih tridesetak godina – sjećamo se - bogate žitnice koja je hranila pola Europe.
Danas ne možemo prehraniti niti svoj narod.
Gladni bježe.
Svijet je jedina nada.
Život bez doma i domovine.
Zar to nije sudbina tek prokletih naroda?
Negdje sam na fb pročitala dobar dijalog oca i sina gdje dijete pita tatu što treba prodati da vozi dobra kola, ima kuće i lijepe žene, a otac odgovara : -`Domovinu, sine.`
Da li je to kletva? Ili sudbina?
Simbolike je i odveć, ovih dana nam je pala vlada, izgubila repka, englezi po svome…ljudi posustaju.
Nesigurna vremena u kombinaciji sa lošim temeljima – lakše vjetar odnosi krovove sa glave.
Vjetrovi su i prije puhali, reći će mnogi, ali najčešći su bili Oni sa Istoka i Oni sa Zapada – činjenica je - kako je taj Zapad bio jako daleko, a Bliski Istok i ratovi još dalje.
Nadzirali smo ih sa svojih porabl ekrana i nisu se približavali.
Kako sada znati kada će pokucati i na naša vrata?
Danas je bila opet još jedna oluja i led se prosuo` pred žetvu…
Hoćemo li ikada dočekati plod svoga rada?
Možda smo sve – jednostavno - krivo posijali…
|
