Danas se sramim svoje vreće za smeće.
Samo su otpadci u njoj.
Nisam od onih osviještenih koji hranu odvajaju u posebne PVC vrećice te stavljaju pored kante.
Nekada smo tako odvajali kosti za pse i mačke.
Deplase.
Danas je i dan beskućnika.
Kažu kako procjenjuju da ih je oko tisuću, ali tek registriranih, dok imamo samo trinaest prihvatilišta.
Gledala sam sinoć i prilog u Provjereno, tko su ti ljudi od kojih svakodnevno okrećemo glavu, kakve su živote živjeli?
Ukoliko se neki popularni redatelj odluči snimiti film o njima, spremno ćemo pustiti koju suzu, dok u svakodnevnom životu teško bilo kakve emocije pokazujemo. Možda; jednom kunom.
Pomislimo…koliko ih je, pa tu su i neki lažnjaci.
Odavno sam prestala preispitivati prave i krive jer ove koje svakodnevno gledam; itekako su lažni, utegnuti u svoja skupa odjela i lakirane cipele jer „gule kožu“ narodu.
Gledam dalje prilog…čovjek ostao bez posla, drugi bez karijere, obitelji…uglavnom - odbačeni. Izdvojeni po nekom kriteriju. Ne može se sporiti, ukoliko im tražiš nedostatak - vidljiv je. Često kažemo tek onu; sami su si krvi…I nekako, nam, lakše nakon te izjave.
A onda u večeri poput ove…pitam se tko je više bez kuće…Formalno: Oni…ali mi stranci u svojim domovima, nepravedno osuđeni, često i namjerno izdvojeni. Prepoznajete li se? Osjetite li kako vam unatoč ljudima, svjetlima računala, toploj fotelji…ipak, nešto nedostaje? Nismo li svi bez kuća? Bez domovine? Bez snova?
Provoditi noći u nekom mračnom hodniku prepunom zastrašujućih zvukova. Urušeni zidovi, ugašeni životi. Pravednije društvo, pomaganje nemoćnima…iluzija? Bolji svijet svima, a ne samo njima. Parole, parole…mrak i tišina.
Danas se sramim svoje vreće za smeće. Guram u nju nekoliko praznih boca. Mogu se unovčiti. Povećavam joj vrijednost. Hranu sam naučila ne bacati.
Kako i dalje ustrajati u viziji boljeg svijeta? Iskrivljene vrijednosti. Svijet šarenih boja, iluzija, varki…svuda oko nas…laži, laži…
Uložiti ćemo u odvajanje smeća, plava kanta za ovo, zelena za ono…crvena, žuta…samo neka je boja…Sigurno će biti lakše Njima…e, pa, vrlo uviđajno razmišljanje…jednostavnije će pronaći odjeću, hranu, pvc boce…Blago njima.
Danas se sramim svijeta, zemlje, naroda…nekada nismo bili svjedoci odvajanja, danas se dijelimo i kantama, i zidovima, i bojama, smijerovima…
Više nego ikada…Odvojili smo ljudskost od čovjeka.
Skupljaju li oni zaista otpad ili analiziraju naše tužne i hladne živote? Osjetite li nelagodu kad ih zateknete kako prevrću baš vaše smeće?
Što mislite, znaju li tko smo?
Sramim se danas pred svima.
|
