Danas sam pronašla uzrok pada turističke sezone.
Krivi su Japanci i njihovi fotoaparati.
Cijela Hrvatska se digla na sve četiri noge i komentiraju rupe. Kriva riječ, krivi kontekst.
I strategija se spominje. Odavno znamo kako je to mrtvo slovo na papiru.
Slučajno sam magistrirala na Marketingu u turizmu želeći tada pokrenuti kontinentalni turizam ni ne sluteći što će dočekati onaj morski.
Politiku našeg turizma vode turističke agencije i turoperateri. Razina zabrinjavajuća.
Trgovci i preprodavači su u svemu.
Hotelski lanci se prodaju sami. Svatko ima potpuno različito definiran turistički proizvod i cijenu.
Ništa nije usklađeno na domaćem turističkom tržištu, a niti sa ostalom ponudom širom svijeta.
Alarm se mogao upaliti i prije nekoliko godina kada smo, mi Rvati, odlučili maknuti dupe iz Jadranskog mora i preseliti ga u Sredozemno.
Nitko zbog tog kvašnjenja i mijenjanja vode nije dobio upalu jajnika (makar nas je tada više bolio desni), a ni utvrdio razloge velike seobe naroda.
Koliko vidim nije bilo ni razmišljanja oko promijene politike i definiranja jedinstvenog turističkog proizvoda, kako mi volimo reći: Našeg (sa velikim N) proizvoda: pristupačne cijene, nešto više od okruženja iz razloga diferencijacije, uzimajući u obzir ljepotu obale i čistoću našeg mora te utvrđivanje standarda gastro ponude.
Meni je to sasvim dovoljno za sreću.
Ali da se vratim na Japance. Oni su za sve krivi.
Gledam ih, ispred velikog Bana, slikaju se od jutra do sutra, sa osmijesima presretnih turista.
Malo kasnije na Zrinjevcu ispred Kralja Tomislava, opet fotkanje.
Baš uživamo. Pored svih tih konja.
Što mislite koliko je fotografija konja iz Hrvatske obišlo svijet?
Kakva katastrofalna kampanja.
Morati ćemo na carini uzimati fotoaparate.
Zatim, kada uđu u Hrvatsku, doručak. Vienna breakfast, jebate, oni odmah šalju razglednice: Pozdrav iz Beča.
Švedski stol i Ham and Eggs, ajd` jaja su bar domaća.
Mi uvijek sve radimo sa jajima. Narod koji ima muda.
A ručak i večera pa kad vina krenu, konobar tečnim engleskim reče: - crno oli bilo, sorte nema. - Please, black, but only one glass of wine…- Ma ne točim ti ja na čaše, evo ti boca pa pij, ne bojim se ja za tebe, popiti ćeš ti to već!
Masan ručak, masan račun.
I nije kiša kriva, krivi su ljudi.
Da baš ti Japanci i njihovi fotoaparati v džepu.
|
