Ulice su danas opet bile mokre. Imam neobičnu moć upravljati sa nebom. Oduvijek je znalo prepoznati moja stanja.
Silazim u Petrovoj. Paleći tri svijeće, prva je za moje dijete i njeno zdravlje, druge dvije nisu više važne. Sama u crkvi kod kipa Gospe, osjetim nečiju prisutnost. Časna me dodiruje sa leđa i pruža u ruke sliku Presvetog srca Isusovog i vadi još, ni sama ne znam koliko, govoreći da ih podijelim nekome. Nisam nikada voljela te znakove vjere, prikazivanja i prve redove. Vjerovala sam samo u toplu ruku i svijetlo sa Neba. Puno joj hvala.
Moram nekako dalje. Pola grada prođeš pješke, pola života prođeš sam i uspiješ sakriti sve. Čak i suze, gutam ih.
Iz tog razloga ne volim pisati, postoji opasnost riječima otkriti previše.
Danas sam pogledala „Gospodaricu zla“. Moderna bajka. Princezu je mogao spasiti tek poljubac iskrene ljubavi. Pronašli su i princa, ali nije upalilo.
Prave ljubavi ne postoje. Samo interesne skupine.
Danas je i jedan od onih dana kada znaš da se nikada nećeš vratiti kući. Nikada više. Kuće nema. Moji su zidovi rasuti po svijetu.
Tako sam sama.
Gledam sada Ćiru kod Vlahova. I doktoricu Nelu. Vadi me „van“ iz teških stanja i na pitanje: - „Da je Vlada sa jedanaest igrača, da li bi nekoga izbacio?“ on reče: -„Ja sam trener i stvorio bi jedna duh, koji bi iskristalizirao i svi bi ga morali slijediti“.
Zašto nismo svi treneri? Igrača je i previše.
Nisam mogo` da izdržim duže…Izvinite molim, pitao sam ja, koliko košta kad unutra plačem?
|
