IZGUBLJENI ZAVIČAJ DJETINJSTVA

IZGUBLJENI ZAVIČAJ DJETINJSTVA


Prije par dana pričamo supruga i ja kako je šteta što više nigdje nema onih uspravno-valovitih sladoleda koji ti iscure u kornet potezanjem one nekakve ručke jer je to bio sladoled bolji od svih drugih. I onda se Lea prije sat vremena vrati sa školskog izleta na Brijune i oduševljeno priča kako je tamo lizala "najbolji sladoled u životu, iz nekog aparata s ručkom koja se poteže".

Zaključili smo da je i taj retro-sladoled valjda dio tog brijunskog retro-postava, nostalgija u ledeno-slatkom obliku...

Volio bih taj sladoled ponovo liznuti... A, s druge strane, mislim - možda bolje ne, jer se bojim da bih se razočarao...

Vjerojatno je sve slađe dok si dijete, a s vremenom čula otupe i okusni pupoljci uvenu... i bojim se da nije moguće istim intenzitetom doživjeti ponovo nijedan od svih tih negdašnjih okusa, mirisa, zvukova... npr.nema te moderne stereo-high-fidelity aparature koja može nadmašiti prvo slušanje Đoletovog albuma "Odlazi cirkus" na onom prastarom mono-kazetaru, one davne 1981. ...
oni tadašnji nizkožni trnci su neponovljivi...
i "krivi" za većinu toga što je uslijedilo...

i otad svakoj novoj knjizi, filmu, pjesmi pristupaš s nadom da ćeš t(akv)e trnce ponovo osjetiti...
i ponekad ti se čak i posreći...
a čovjek je mlad sve dok ga još neka knjiga, pjesma, film uspijeva dotaknuti/potaknuti/spotaknuti/pomaknuti/oduševiti...

A to, ti neponovljivi trnci, ti nepovratni okusi, i ti neponovljivi osjećaji, to bi bio onaj slavni Rosebud iz "Građanina Kanea" Orsona Wellesa...
ili ono Tinovo "Tamo da putujem..."
...jer putovanje ne mora se nužno odnositi na neki geografski lokalitet, putovanje može biti i povratak u neki neponovljivi osjećaj... u onaj Novakov "Izgubljeni zavičaj" djetinjstva.

(napisano 12.06.2019.)