Javivši se s naraštajem pitanjaša 1969 (Predgovor), Rogić je, kao i drugi pjesnici te grupacije, tematski na tragu prethodnoga pjesništva egzistencijalne analitike, koje napušta već drugom zbirkom otpočevši poetički model prepoznatljiv za pjesnike oko časopisa Pitanja; oni paralelno s fantastičarima prvi osvješćuju i prakticiraju postmodernizam, tada još isprepleten s neoavangardizmom.

U Rogića se tako mogu prepoznati dodiri s književnom tradicijom (S. S. Kranjčević, J. Polić Kamov, A B. Šimić, M. Krleža), ali i neoaleksandrizam, kinetičnost, intertekstualnost i metatekstualnost, do udjela konkretizma, vizualizma i letrizma. Riječ je o tipičnom postmodernističkom hibridu.

Valja napomenuti da je Rogić jedan od istaknutijih esejista iz opće kulturološke i sociološke problematike, temom i načinom problematiziranja iznimno intrigantan i poticajan. Taj dio rada komplementaran je njegovu pjesništvu i u hermeneutičkom i u tematskom smislu.

I formalno-morfološki plan Rogićeva pjesništva semantizira osnovnu strukturu ­ rasutost i fragmentarnost. No, ono što on radikalno uvodi jest tjelesnost, karnalnost, kao subjekt inskripcije, a motiv žene i tema erosa, seksa, samo su njegove izvedenice. Najčešće je to povezano s mediteranizmom u njegovu zrcaljenju u lučkom gradu. Kinetičko gibanje mase i energije, kao spoj tijela i mjesta, suprotstavlja se metafizici kao »vertikalnoj« hijerarhiji. Tome odgovara i Rogićeva obnova soneta, ali s jasnom dekonstrukcijskom nakanom, dakle s ciljanom antimetametričnošću (Cvjetko Milanja, Hrvatska književna enciklopedija).