Od sutra, 07.03.2016. do petka, 11.03.2016. u terminu od 09:30 h do 09:55 h na trećem programu Hrvatskog radija, u emisiji 'Radio-roman' bit će emitiran roman Dražena Katunarića 'Prosjakinja'.


Tim povodom donosim svoju kritiku tog romana :

Dražen Katunarić: ''Prosjakinja'', izd. Leykam International, Zagreb, 2009., 225 str.


U razgovoru za ''Vijenac'' (broj 216, lipanj 2002.) Dražen Katunarić svoju je poziciju okarakterizirao eliotovskom, negdje na spoju tradicije i moderniteta, jer, kako u nastavku intervjua naglašava, on tradiciju shvaća borhesovski, kao pustolovinu, a ne kao muzej koji treba zapaliti. Krajem ˙2009. godine u izdanju zagrebačkog nakladnika Leykam International na knjižarske police stigao je Katunarićev roman ''Prosjakinja'' koji je upravo uvjerljiva potvrda prethodnih autorovih riječi. Inače, roman je, agilnošću izdavača, promptno preveden na njemački jezik te ubrzo i nagrađen međunarodnom nagradom ''Steiermaerkische Sparkasse''. Radi se o rukopisu koji je rezultat Katunarićeve pustolovine osuvremenjivanja jednoga mita – mita o Orfeju – kojega, baš kao i Euridiku, autor izbavlja iz zatočeništva u legendi i uspješno ga transpozicionira u suvremeni Zagreb, gdje, u ponešto izmijenjenoj inačici, Orfej ponovo prolazi sve iz grčkoga nam mita poznate peripetije.
U ''Prosjakinji'' Katunarić se bavi odnosom pravnika Franje i pijanistice Ivane, međusobno povezanih ljubavlju prema glazbi, s posebnom zajedničkom naklonošću spram opusa Frederica Chopina. Autor vrlo vješto i sugestivno, stupnjevito razlaže brojne etape njihove ljubavne veze, od idilične zaljubljenosti i skladne i snažne emotivne povezanosti (iz koje kao plod ljubavi na svijet dolazi dijete, kćer Jelena), preko degeneracije ljubavi nagrizene junakovom psihičkom bolesti, pa sve do konačne havarije, odnosno ženina bijega od kuće te junakova pada u očaj i totalna raspada njegove mentalne stabilnosti.
Prve dvije trećine romana posredovane su u Ich formi, pripovjedač je Franjo koji čitatelja upoznaje s najvažnijim sastavnicama svoje životne priče, od djetinjstva i odrastanja, preko upoznavanja i života sa Ivanom, pa sve do njihova razlaza uzrokovana njegovom psihičkom bolešću. U završnoj trećini romana ulogu naratora od Franje preuzima ''netko treći'', koji skuplja razasute krhotine priče ali i junakova mentalnog ustroja, jer se Franjo više «ne uspijeva sastati sa sobom i kazati ''to sam ja''». Preživio je, naime, tri moždana udara zaredom, ''zapljuskuju ga vrući valovi zbrkanih misli i osjećaja'' i ne snalazi se dobro ni u prostoru ni u vremenu, a ozdravljenje traži u dugim šetnjama Zagrebom (koji poprima lice Hada), u potrazi za ženom koju je svojom bolesnom ljubavlju otjerao u bijeg i prosjačenje.
Junakova bolest, dakako, ukorijenjena je u poremećenosti i bolesti društva, konzumerističkog, hiperkomercijaliziranog društva koje ne teži za uzvišenim, za glazbom, poezijom, ljepotom. Franjo orfejski traga za Ivanom, u metaforičkoj potrazi za glazbom i za ljepotom koja je prognana, a koju bi Ivana mogla proizvesti i tako ga spasiti od njegova privatnog pakla. No, Katunarić je namjerno izbjegavao eksplicitno upućivati na mit o Orfeju, što je mudra odluka jer bi to moglo djelovati usiljeno i nategnuto te ostavljati dojam konstrukcije. Međutim, sve bitne sastavnice i glasovite scene iz mita o Orfeju uspješno su inkorporirane u rukopis : kroćenje divljih zvijeri (pijanaca) glazbom (na kućnom tulumu), putovanje s Argonautima (u Poljsku), zmijski ujed Euridike (u Maksimiru), Orfejev pogled i okretanje za Euridikom (na Tomićevim stubama u Zagrebu), ali Katunarić niti jednom ne spominje konkretan mit i Orfeja, nego su ove scene diskretno uključene u logiku naracije. Time je uspješno postignuta višeznačnost tekstualnih slojeva; ono što je doslovno ispripovijedano zrcali se u jednoj drugoj stvarnosti pa se radnja može pratiti i kao stvarnost i kao parabola, dok napomena s korica knjige o povezanosti teksta s mitom implicitno poziva čitatelja na pažljivije praćenje radnje i traganje za analogijama s orfejskim mitom.
Autor veliku pozornost pridaje i društveno političkim događajima; radnja se proteže kroz tridesetak godina što Katunarić iskorištava kako bi se dotaknuo događaja iz prevratničke 1971.godine kao i ratnih, devedesetih godina. Pritom on dojmljivo dočarava doba nestašica i ideološkog terora i laži otprije trideset godina te siromaštvo i bijedu ratnog Zagreba, kao grada prosjaka i siromaha, odnosno suvremenu, ovodobnu inačicu Hada. Na osnovu svega prethodno rečenog jasno je da se radi o rukopisu pesimističnog i tmurnog ozračja, romanu mračne, sumorne atmosfere koju Katunarić vrlo sugestivno gradi rukopis garnirajući mnoštvom naturalističkih detalja i mučnih opisa (snažan, ekspresivan motiv oka koje visi sa goveđe glave na mesarovom pultu, crv što gmiže po uredskom stolu u odvjetnikovoj kancelariji ili emajlirana kada puna zaklanih gusaka, što su tek najdoljmljivi među vrlo brojnim sličnim primjerima). Autor je jednako vješt i u stupnjevitoj gradaciji junakova mentalnog rastrojstva koju razvija koristeći se motivom sveprisutnog oka koje neprestano paranoidno prati i nadgleda junaka i njegove postupke.

Roman je ciklički strukturiran; početak se skladno naslanja i referira na kraj rukopisa između čega autor odmotava cijeli junakov život u obliku retrospektivne fabularne raščlambe zbivanja koja su završnoj situaciji prethodila, ali je i uzrokovala. Za razliku od Katunarićeva romana ''Kobne slike'', ''Prosjakinja'' je u potpunosti lišena esejiziranja (junak se tek povremeno dotiče političke situacije, ali samo kratko i ovlaš, uz naznaku svog stava, ali nažalost, bez detaljnije elaboracije, isključivo kako bi oslikao opću atmosferu i stanje u državi). Franjina zaljubljenost dočarana je uz previše sentimentalizma, ali je poetski naboj tih dionica prilično snažan, a roman je bogat vrlo dojmljivim, ekspresivnim i pamtljivim slikama, s naturalizmom i pesimizmom kao temeljnim odrednicama. Uz implicitnu kritiku stanja aktualnog zagrebačkog urbaniteta (posredstvom opisa Franjine potrage za Ivanom zagrebačkim ulicama), Katunarić čitatelja nagrađuje i intelektualnim izazovom (prepoznavanja osuvremenjenih scena iz mita o Orfeju) kao nadgradnjom, te tematizacijom upliva nesvjesnog i simboličnog u stvarnost i propusnošću granice između svijesti i iracionalnog u podtekstu priče.

napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u ćasopisu 'Nova Istra', broj 3-4/2010.