Književna povijest, ne samo hrvatska nego i globalna, oskudijeva epistolarnim romanima. A takvih djela koja su pisana a quattro mani, dakle, u suradnji dvoje autora, još je i manje. Marina Vujčić I Ivica Ivanišević hrabro su se prihvatili izazova.
Njihova priča oslanja se na razmjerno trivijalnu pretpostavku: žena i muškarac srednjih godina, koji su u mladosti bili ljubavnici, da bi onda iz nikada dovoljno obrazloženih razloga naprasno prekinuli svoju vezu, stupaju u kontakt nakon punih trideset godina. Bliži se obljetnica njihove mature, a glavna junakinja, danas ugledna liječnica u, na prvi pogled, sretnome braku s dvoje djece, prihvaća se zamorne logistike okupljanja raspršene generacije. Sav taj gnjavatorski, iscrpljujući posao ona odrađuje samo s jednom željom: da konačno ustanovi gdje je nestao On, čovjek kojega je svojedobno voljela. Kad ga, putem elektronske pošte, uspije locirati, davno umrtvljena veza naglo će se razgoriti. U trenutku kad pomislimo da priča polako ali sigurno stremi jeftinome žanrovskome kraju, događa se zaplet: u njihovu mail komunikaciju uključuje se treća strana.
Priča koja se do tada kretala sigurnim koordinatama sofisticiranog ali ipak ljubića, naglo iskoračuje sa žanrovskih tračnica, pretvarajući se u literaturu koja otvara mnoga pitanja. Ne samo ona koja se tiču razumijevanja suptilne mreže intimnih odnosa među ljudima, nego i pitanja koja zahvaćaju probleme kudikamo dublje i šire, u složenome društvenome kontekstu. "Otpusno pismo" nije samo knjiga koja osebujno materijalizira krizu srednjih godina, pokušava odijeliti čežnju za ljubavlju od potrebe da se čovjek ne osjeća promašenim, nego i djelo koje smjelo iskoračuje u pravo minsko polje delikatnih osobnih i društvenih kontroverzi. Ukratko, "Otpusno pismo" knjiga je kakva nasušno fali našoj – i ne samo našoj – književnosti.