Iz tiska je izašla zbirka poezije Bore Ćosića "Razvoj kraljičinog gardiste" (Biblioteka Poezije, HDP, Zagreb, 2015).

Urednik knjige: Nikola Petković

Glavni i odgovorni urednik: Ervin Jahić

Uredništvo: Tomica Bajsić, Ana Brnardić, Ervin Jahić, Ivan Herceg, Tonko Maroević i Damir Šodan

Cijena knjige: 95,00 kn



Iz predgovora Nikole Petkovića:

O tome je li progres nužno put u boljitak ili se pak radi samo o promjenama dominantnih paradigmi učinak kojih nije nužno bolji, nego samo drugačiji svijet, razigrano se (čak i kada se doima kao da je rezigniran) pita Bora Ćosić u barem nekoliko pjesama. U onima o prevratu, točnije o slikama 'prevrata' koji zapravo nikada ne uspijeva u tome što je na početku velike projektne priče sam sebi zadao, a to je da promijeni svijet. Umjesto promjene svijeta, on mijenja sudbine pojedinaca koje je u svijetu zatekao i prepoznao kao smetnju koja otvara beskrajne prostore za vježbanje oportunizma i pripadajuće mu, iako deklarativno kolektivizirane, ono opet osobne, lagode.
Jer, što se stvarno događa svijetu nakon 'prevrata'? I dalje se temelji na Moći prema kojoj se i kojom se dijeli i raščlanjuje, preoblikuje, krabulji i maskira... Ne mijenjajući se, svijet se samo preimenuje pa hegemonije carizama zamjenjuju državni kapitalizmi socijalizama s takozvanom planskom privredom, poraženima i/ili moguće opasnima preventivno se administriraju sankcije koje u pravilu ne dotiču niti uzroke a kamoli uzročnike tragedije, diktatore, luđake i masovne ubojice..., ali itekako razobliče i masakriraju egzistencije pojedinaca koji se, suočeni s novim porecima, sve više povlače pred tom prazninom... sve do nekih, uglavnom samo njihovih, priručnih i možda njima jedino dostupnih Sibirija anonimnosti. Uostalom što je to napredak? Kakav je taj vrli novi svijet? Je li ga ne tako davno prorekao Orwell kada je govorio o nečemu što se danas odaziva na ime absolute surveilance, ili je u pravu bio Huxley koji je rekao kako će doći novi svijet a s njime i novo vrijeme u kojemu će svi biti apsolutno slobodni i to tako da ih se oslobodi od slobode same te im se dâ da govore sve i svašta bez brige i straha od konzekvenci izgovorenoga. Dapače, bit će toliko slobodni da više nitko neće ni slušati što govore. A tko nam jamči da i ova dvojica nisu bila u nekoj vrsti kvazidistopijskog dogovora o međusobnom nenapadanju? Iako se izravno ne uključuje u inače žučnu raspravu o imenovanom dvojcu koja se godinama vodi po društvenim mrežama, Bora Ćosić vidi dimenziju budućnosti u nekovrsnom, barem privremenom, kraju povijesti. Vidi je u vremenu koje je pred nama dok s nama dijeli pretskazanje: uskoro ćemo svi biti normalni/uravnoteženi razumni/stabilni u svojim kolicima/mrtvi. Osim smrti koja je neprijeporna činjenica i posljednja postaja pečalnog ovog lutanja čini se da (nas) autor aktivno pita: a što ako je unormaljenje svih i svakoga rezultat finalne solucije normiranja, unormljavanja i unormaljivanja pojedinaca i kolektivâ!?