Gledao sam neki dan odličan biografski film 'Love & Mercy" (s maestralnim Paulom Dano i puno manje dobrim Johnom Cusackom u glavnim ulogama) o jednome od najvećih inovatora u povijesti pop-glazbe, Brianu Wilsonu, kreativnom motoru The Beach Boysa, koji su od većine pogrešno smatrani kao tek jedni u nizu hitoidnih tra-la-la-bandova, a zapravo se radi o, uz Velvet Undergorund, The Clash i Ramones, vjerojatno najutjecajnijem bandu svih vremena, jer su u svoj zvuk još ranih 1960-ih ugradili mnogoštošta što su drugi u svoju glazbu počeli unositi desetljeće i više kasnije.

Uz to, u pozadini njihovih lepršavih i melodičnih napjeva krije se iznimna tjeskoba, zapravo velik dio opusa Briana Wilsona može se okarakterizirati kao najtjeskobnija vesela muzika ikad snimljena.

Nažalost, kao i većini drugih stvari, ljudi i muzici pristupaju površno, ali time sami sebe uskraćuju za brojne dimenzije skrivene ispod površine, u slučaju muzike Beach Boysa ti su skriveni slojevi ispod površinske zabavnosti osobito važni, ali površnome uhu i umu nedosezljivi...

Pažljivo poslušajte zvukovno bogatstvo njihovih "Good vibrations" i možda vam postane jasno o kakvoj to inovativnosti, ali i tjeskobi skrivenoj iza zabave pričam.

I požurite u kina dok iz njih još nije odlepršao ovaj film...

The Beach Boys : "Good vibrations" dostupna ovdje