Kompleksna tematizacija potrage i ljubavi u kombinaciji s urođenim pripovjednim darom još jednom je karta na koju igra Jani Virk u romanu Ljubav u zraku. Protagonist je rastavljeni učitelj glazbe srednjih godina, samohrani otac, ljubitelj Santane i Marqueza, zarobljenik vlastite podvojenosti, sudbinski utemeljen u njoj, a jedina svijetla točka mu je kći Ula. Njegovi pokušaji ostvarivanja ljubavi u vrludanju od jednog tjelesnog iskustva sa ženom do drugoga, koji ga naposljetku dovode u meksički grad Tequilu, pokazuju se kao nešto nesigurno, poput ljubavi koja je u zraku, poput slutnje, privida.

Virkove junake mogli bismo opisati kao nove egzistencijaliste. Glavni junak Blaž pokušava 'plutati' u vremenu. Virku i drugim suvremenim piscima, poput Hoellebuecqa na primjer, zajedničko je tematiziranje egzistencijalne zarobljenosti, opsjednutost traženjem smisla (iako polaze od pretpostavke da smisla nema). Virk nije toliko radikalan, on više iskazuje dječačko čuđenje (poput Strniše kojeg i glavni junak knjige citira kao svoj uzor). Virkovi junaci su zapravo antijunaci koji se osjećaju malima naspram širine svemira. Oni osjećaju neku 'svemirsku svijest'. Prostranost svemira kao da predstavlja protutežu zemaljskoj ograničenosti i neku vrst izlaza. Vrludanje od jedne do druge žene jednako je kao i vrludanje od jedne nedokučive galaksije do druge.

Jani Virk, rođen 1962. u Ljubljani, piše prozu, poeziju i scenarije, a redovito prevodi s njemačkog jezika (T. Bernhard, E. Canetti itd). Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani diplomirao germanistiku i komparativnu književnost. Krajem osamdesetih bio je glavni urednik časopisa Literatura, pa urednik kulture i glavni urednik dnevnih novina Slovenec. Više godina na Radioteleviziji Slovenije urednik je kulturnog programa. Autor je više knjiga; zbirki kratkih priča, romana, pjesničkih zbirki.