Roman Vivian Grey skup je portreta koji tvore neku vrst Nacionalne galerije tadašnjeg engleskog društva, djelo nalik na Byronova Don Juana, ali u prozi..."
André Maurois

Književna, društvena i politička karijera Benjamina Disraelija (1804.-1881.) nije obična, a mjesto koje on danas zauzima u britanskoj povijesti zaista je lovorikama ovjenčano. Disraeli bez sumnje pripada među one pisce kojima se famoznost ne iscrpljuje literarnim djelima. Život tog man of fashion sam po sebi je ep i drama, lirska city šansona i politički pamflet, respektabilna nacionalna budnica i gizdava samodopadna farsa, čime mu slava nije rezultat samo onoga što je napisao, nego i onoga što je doživio i proživio, ostavši u sjećanju suvremenika i pokoljenja kao slikovita, univerzalna i legendarna figura. Da bismo to približili, valja ukazati na roman “Vivian Grey” (1827.) koji se sada napokon pojavio u hrvatskom prijevodu (Robertino Bartolec), a smatra se prekretnicom i križopućem u arhitektonici njegovog životnog trajektorija (koji je uistinu fascinantan, jer taj je estetizirani kicoš i gentleman u dva navrata bio britanski premijer, kad je Carstvo po kolonijama i utjecaju bilo na historijski - prije i kasnije - nedosegnutom vrhuncu, za vrijeme Viktorijine vladavine, dok je Britanija stasala vodećom svjetskom silom). Roman koji se s finom ironijom - neobuzdanom pronicavošću - na spisateljskom poprištu opsežno i pregnantno inaugurirao engleskom viktorijanskom dobu, autora zagledanog u Brummella i Byrona, akreditira obilniju i često pouzdaniju dokumentaciju materijalnog i intelektualnog stanja, stremljenja britanskog društva, nego mnoga historicistička djela iz tog razdoblja, jer po svojim naročitim nutarnjim zakonima, po naročitoj naravi doživljenog, to umjetničko djelo pruža neposrednije i vjernije svjedočanstvo o mentalitetu divergentnih socijalnih cerclea, izražava i čuva to s više spontanosti. Eklektično, nagomilao je Disraeli priču mnoštvom heroja i ruševina, i to srcem koje se nije moglo ni htjelo odcijepiti od nade, ispovjedno na stotine i stotine stranica zamrsivši dramu koja je u stvari intelektualno-moralna, a ne sladunjavo sentimentalna. Znatno, “Vivian Grey” je priručnik zavođenja i vladanja masama, ogledalo društvene manipulacije, naličje svijeta himbe, koji se zdravih odnosa odavno odvikao, pa nalazi zadovoljstvo u perverznom poigravanju ljudskim osjećajima, nagonima i vjerovanjima. Da se ovdje susrećemo s posebnim spisateljstvom, Disraeli nam revelira predstavljajući prozor u vrijeme njegovog doba razobličavajući razne političke bivalentnosti, no fascinira činjenica da i najsuvremeniji književni i politički teoretičari koriste ovaj naslov kao fundamentalni dokaz da se strukturalno u životu političke manipulacije ništa posebno nije promijenilo, odnosno da je metoda modernog spina prvi put predstavljena u “Vivianu Greyu”. Iz ulomka u ulomak društveno-psihološke relacije izvrgle se u sadistički sport, u proračunato nadmetanje, gdje najmanje krivi ili potpuno nevini završavaju iznakaženi. Tko će kompenzirati njihove jade? Tu moralno-poučnu, pa čak i patetičnu tendenciju Disraeli hotimice prikriva, inzistirajući čitaocu pokazati kakvi su suvremenici, kako izgledaju dobri, zli i naivni. Poslužit će se insertima koje je sam prikupio u njemu suđenom društvenom krugu, kako bi tiskao knjigu za pouku cijelom imperiju. A pouka i beletristički vrhunac u njegovom djelu je u tome što su likovi u “Vivianu Greyu” živi, što su ljudi od krvi i mesa, odmah s londonskog salonskog trotoara. Dok mnogi poziraju i fantaziraju ne poznajući “kornere”, on je iskusio artiljeriju napudranog establišmenta, zato daje u svojem prvijencu inventar svoga vremena, psihologiju društva koje će se industrijskom revolucijom doskora razliti meridijanima. Libertinski kuražno literarno pokazujući maladie morale svoje sredine, dakako, prvo izdanje knjige koristi zagonetnu dendijevsku autorsku signaturu man of fashion, a premda su imena mnogih ondašnjih uglednika u romanu napisana “a clef”, roman provokativnošću postaje koliko popularan toliko i kontroverzan, što je Disraelija - indiskretno je prezreo kaverne superiornih staleža - ubrzo suočilo s atakom aristokratskih salonskih velmoža. Zanimljivo, što dovoljno govori o autorovoj lucidnosti u seciranju beskrupuloznog kapitalističkog društva u nastajanju, knjiga po prvi put na engleskom jeziku ima zapisanu riječ milijunaš: "Were I the son of a Millionaire, or a noble, I might have all." Također, vrijedi istaknuti, "Vivian Grey" je začetnik tipično engleskog književnog žanra dandy novels ili silver fork novels, a do ovog prijevoda naša kulturna scena nije bila upoznata s tim pravcem. Uistinu, kako Benjamin Disraeli dosad gotovo da nema u hrvatskoj nikakav književni odnosno publicistički refleks, knjigom “Vivian Grey” zaista se susrećemo s čitalačkim iskustvom koje može zadovoljiti i najzahtjevnije...