Domovinski rat – događaj u kojem su se kao u žarištu sabrala i preplela ključna pitanja i pojedinca i kolektiva: povijesna, politička, ideološka, moralna, socijalna, humanistička i druga – snažno je utjecao na promjenu slike hrvatske književnosti u posljednjem desetljeću 20. st. Prisjetimo li se činjenice da smo osamdesetih godina imali generacijski, poetički i žanrovski pluralnu i stabilnu scenu na kojoj su prevladavale fikcijske knjige, nije teško uočiti da je odmah nakon početka rata došlo do zaokreta i premještanja matice prema „književnosti svjedočenja“, vrstama i žanrovima u kojima dominira dokumentarizam i autobiografizam. Takva slika hrvatske proze, u kojoj su osim već afirmiranih pisaca participirali i brojni amateri, prevladavala je ne samo u godinama rata nego i neko vrijeme nakon njegova završetka. Tek tada je, nakon prirodnoga gašenja potrebe za poetikom svjedočenja,ostvaren povratak fikciji – novelama i romanima inspiriranima ratom i njegovim posljedicama. A knjige koje su se pojavile nakon 2010. godine, na kojoj se zaustavlja ova kronika, potvrđuju da „hrvatska zaraćena književnost“ očito još nije rekla zadnju riječ.