Božidar Brezinščak Bagola (9. studenog 1947.) afirmiran je hrvatski pjesnik, prozaik, putopisac i književni prevodilac. Na književnoj sceni traje od 1971. godine kada je objavio svoju prvu zbirku stihova «Bjegunac svete uspomene». Međutim, manje je poznato da je Bagola prisutan u hrvatskome političkom životu, na lokalnoj razini svoga rodnoga mjesta Hum na Sutli. Ondje je obnašao u tri navrata dužnost općinskog načelnika. Upravo ovo razdoblje svoga života opisao je u knjizi «Sam svoj dokaz». Činjenica koja obilježava Bagoline dnevnike neprestani je sukob u njemu samome između pjesnika i uzvišenosti pjesničkog poziva koji on osjeća kao svoju intelektualnu i ljudsku samobitnost, i, s druge strane, naše tranzicijske političke pragmatike u kojoj nema nimalo poetike, jer stavlja u prvi plan stranačku stegu, manipulacije i borbu za vlast kao temeljni, osnovni i jedini cilj. Umjesto stranačke stege Bagola razmišlja kako bi se stranački život mogao odvijati na drukčiji način: «Načelnik zauzima središnje i korektno mjesto. Sva odgovornost je na njemu i zato mora stalno kontrolirati samog sebe, odstranjivati egoizam i predrasude. Samovolju mora stalno obuzdavati disciplinom koja dolazi iznutra. Čovjek mora biti poslušan sudbini, biti spreman doći i otići kad se to mora zbiti. Savezi, lože, režimi, lobiji, koji bi htjeli čovjeka trajno vezati uz neku dužnost, počivaju na kukavičkoj laži i neumjerenoj taštini. Osobna jakost i najveći prijatelj kriju se u samodisciplini i pravovremenom prepoznavanju pogrešnog koraka». Posebno mjesto pripada autorovoj intimi, njegovim bračnim i obiteljskim odnosima. U knjizi se nalaze također dragocjene obavijesti o Bagolinom doprino su hrvatsko-slovenskim kulturnim vezama. Ne samo što je na hrvatski prevodio najveća imena njihove književnosti (Kocbek, Taufer, Zajc, Zagoričnik, Kovačič) i crkvenoga života (Rode, Stres), već je osobno prijateljevao s Edvardom Kocbekom, Venom Tauferom, Francijem Zagoričnikom, kardinalom Francom Rodeom, nadbiskupom Tonetom Stresom i dr.
Đuro Vidmarović