KRITIKA: Rade Jarak – 'Duša od krumpira' (Izd. Fraktura, 2005.)

Romani Rade Jarka 'Kiša' i 'Sol' bili su autorovi neskriveni i prilično uspješni pokušaji «prepisivanja» Marqueza i Šoljana, a iako u slučaju novog romana 'Duša od krumpira' ne poseže za tuđim predlošcima, utjecaji su opet vidljivi, i to prvenstveno oni dvojice starih pajdaša, Mirka Kovača i Lordana Zafranovića.
'Duša od krumpira' je roman u kojemu pratimo sudbinu jedne dubrovačke obitelji u nemirno poslijeratno (druga svjetska klaonica) doba. Jarak radnju smješta u jedan rujanski ponedjeljak neimaštinom i neizvješnošću obilježene1949. godine; mlađahna dob pripovjedača Mirka Bradarića (19 mu je godina tek) uvjetuje prožetost priče zafranovićevskom erotikom, dok se u političkim previranjima kao uzroku osobnih tragedija, ali i određenim stilskim značajkama autorovog rukopisa prepoznaje utjecaj Mirka Kovača, koji je na nizu njegovih filmskih projekata sa Zafranovićem i surađivao.
U svojim prethodnim romanima ali i pričama iz zbirke 'Termiti i druge priče' Jarak se iskazao kao izrazito suptilan autor, sklon sofisticiranom izričaju i detaljističkom tkanju vrlo sugestivne atmosfere, čemu i u 'Duši od krumpira' ostaje vjeran, dok istovremeno bogatu teksturu svoga rukopisa usložnjava dokumentarističkim (možda malo preobilno prenošenje novinskih tekstova koje pripovjedač Mirko čita) i stripovskim digresijama (pripovjedačeva usporedba sebe i članova obitelji s junacima stripa), uz neočekivani dodatak jedne halucinantne, maliganima prouzročene nadrealne dramske epizode u kojoj se mladom pripovjedaču na Stradunu kao sugovornici pridružuju Krleža, kralj Petar, jedna obitelj miševa, milicioner, suhi stručak lavandule, nagriženi komadić sapuna, šinter i jedan pas.

Smjestivši radnju u rodni mu Dubrovnik, Jarak ne propušta odati počast voljenome Gradu (ali i kinetici i brzini «koja sve briše, stvara zaborav, tjera nas da ne mislimo») putem upečatljive, 10 stranica duge vrtoglave panoramske vožnje motorom; uzduž zidina, pored kula, ispod bastiona i toreta, zaobilazeći pilastre i brundajućim motorom remeteći mir starih vila, u dionici kojom ponajviše do izražaja (kao i u prijašnjim njegovim prozama) ponovo dolazi Jarkovo likovnjačko obrazovanje i slikarski senzibilitet. Inače, radnja romana vrti se oko dokone (doručak, odlazak na plažu, ručak, partija tenisa u vrtu...) ljetne svakodnevice Mirkove obitelji koju nenadano poremeti monte-kristovski povratak Mile Močiboba, nekadašnjeg buržuja i domobrana kojega je u rešt strpao prijašnji siromašak a sadašnji partizanski admiral Alberto Bolanča, a kako bi mu preoteo Petrunjelu, s kojom se potom oženio spasivši tako od nacionalizacije i još gorih nedaća njezinu, odnosno pripovjedačevu, gosparsku obitelj. Po onoj Dživinoj vječnoj «tko bi gori eto je doli» Mile se sada vraća na «mjesto zločina» kako bi kolo povijesti nastavilo svoj krug, a on utamničenjem Alberta sebi povratio Petrunjelu. Tu zamršenu i emocionalno napregnutu situaciju, klasno i ideološki obilježenu i određenu, pratimo iz očišta 19-godišnjeg Mirka, koji nam je posreduje iz svog nimalo indiferentnog kuta. Naime, kako iz njegove ispovijedi saznajemo, Mirko je s rodicom Petrunjelom (tada već udanom za Alberta) doživio svoju seksualnu inicijaciju, u podrumskom magazinu, uz miris mora i naranči iz vrta, na prašnjavoj, hrapavoj jutenoj vreći krumpira, pa patate tako postaju njegovim 'rosebud'-om, njegovom gotovo patološkom opsesijom ali i sveprisutnom metaforom kako gladi, neimaštine i nesigurnosti (nepodnošljiv smrad truloga krumpira) tako i prkosa, jer je krumpir hrana na kojoj «preživljava čitav slavenski rod. Na njemu se uzdižu države i hrane pokoljenja. Na njemu se udara kontra cijelom svijetu i gradi socijalizam». U ovom, osjetnom ironijom začinjenom Mirkovom citatu ali i njegovim komentarima novinskih tekstova, očituje se zbunjenost još neizgrađena subjekta emocionalno raspolućena svojim buržujskim, gosparskim porijeklom i postratnom, informbiroovskom atmosferom nesigurnosti i snažnog ideološkog utjecaja, a sve još dodatno usložnjeno Mirkovom incestuoznom zaljubljenošću u svoju rodicu.
'Duša od krumpira' dosad je najkompleksniji Jarkov roman u kojemu taj trenutno možda i najzanimljiviji (a svakako najsvestraniji) hrvatski pisac metodom struje svijesti vrlo sugestivno dočarava psihološku nutrinu jednog mladog, inteligentnog ali prilično zbunjenog, još nezrelog i ne do kraja formiranog pojedinca, istovremeno putem dijaloga ali i sitnih detalja uvjerljivo oslikavajući i atmosferu (npr. duhovita epizoda zauzimanja kupališne vale od strane vojnog broda ili burleskna dionica NNNI vježbe civilne zaštite) nesigurnog i prevratničkog 'Drugovi i drugarice, mi moramo. Drugovi i drugarice, mi trebamo' vremena, i kompleksnih međuljudskih odnosa unutar bivše vlastelinske obitelji zatečene povijesnim previranjima, socijalnim mijenama i ideološkim silnicama.
Jasno, zbog specifične subjektivne pripovjedačeve pozicije neka pitanja do kraja ostaju otvorena i neodgovorena, od kojih je svakako najzanimljivije ono o položaju Petrunjele (žrtva ili proračunata oportunistica? Brak iz ljubavi, koristi ili ucjene?).
A Mile i Alberto? 'Sad na carstvo rob se uzvisi, a tko car bi rob je sada' itd., vječno, iznova, ukrug...
(napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u časopisu Nova Istra, veljače 2006.)