31.08.2011.
Hrvatski radio 3.program
23:25 h

emisija OGLEDI I RASPRAVE

Krešimir Nemec: Rodna politika u Vojnovićevoj "Dubrovačkoj trilogiji"

Hrvatski radio. 3. program
Emisija Poezija naglas
Četvrtak, 1. rujna 2011.
22:30 h

Slavko Jendričko: Ovdje. Gdje?

Radi se o Jendričkovoj novoj knjizi pjesama koja izlazi pred Interliber u izdanju Hrvatskog društva pisaca, a o kojoj je Davor Šalat napisao sljedeće :


Davor Šalat
SJEDOKOSO PJESNIČKO DJETINJSTVO
Slavko Jendričko: Ovdje. Gdje?, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2011.

Slavko Jendričko uistinu ima već puno pjesničkih utakmica u nogama. Očito je to i u njegovoj novoj knjizi pjesama pod naslovom Ovdje. Gdje?, i to po sigurnosti i osebujnosti njegova teksta kao svojevrsna poetskog alter ega. Toj sigurnosti i osebujnosti nipošto ne šteti, kao kod mnogih drugih pjesnika, proliferacija pjesama i zbirki. Naprotiv, u uspjelim kombinacijama zgodimičnosti, atmosferičnosti, kulturalnih travestija i reskih «uboda» u dubinske egzistencijalne slojeve Jendričkova se poezija čita kao niz zanimljivih nastavaka svakodnevnih mikropustolovina kakva samoironična, postarijega, a vrhunski lucidna pikara.
Iako je Jendričko od početka svojega pisanja njegovao autsajderstvo kao drugo ime za posvemašnju tekstualnu slobodu, osobito neovisnu o raznim vrstama vanjskih autoritarnih diktata, jasno je da se u zadnjih nekoliko zbirki oslobodio i doslovnijega sljeđenja bilo kakva unutarnjeg poetičkog naputka. Tako njegovom poezijom već dugo ne ravnaju silnice «označiteljske scene», ali jednako tako nema više ni kakva metafizička naprezanja prema bjelinama jezične i duhovne transcedencije. Na poprištu poetskoga pisma ostao je tek izgubljeni pa nađeni, egzistencijom ucijenjeni, a samoironijom osnaženi pjesmovni subjekt koji vodi gorkoslatku ljubav s vlastitim tekstom i u njemu artikuliranim svijetom. Plodna je to ljubav u kojoj niti autor ne nameće neki sebi posve zrcalni i predvidljivi jezični protok, niti tekst likuje nad «smrću autora» u kakvoj posve samoregulirajućoj označiteljskoj praksi.
U takvome kasnojendričkovskom stilu «naučene spontanosti» pjesnikova je scena, usprkos nekim predmetnotematskim, prosedejnim i izraznim konstantama, svagda vrckava, slikovita, bogata obratima i križanjima različitih područja zbilje i nadzbilje te značenjski svježa. Obilata ironizacija, karnevalizacija i infantilizam tu su ponajviše agensi začudnosti svijeta i jezika, njihova samo u poeziji mogućega mudrog, sjedokosog djetinjstva, a samo ponekad sugestivni glasnici grkih pa i tragičnih povijesnih stigmi («Listopad trguje/ lišćem/ i umornim nebom// uvečer djeci/ ostacima ljeta/ peče kestene.// Klimatski apstraktan/ zašutim na hrvatskom/ osjetivši simptome represije:// Pubertetsko proljeće/ stranim jezicima/ proklija sjemenje/ odbjeglih očeva// maćeha zima/ centralnim grijanjem/ uspavljuje/ naslijeđene/ hiperaktivne anđele»).
Jendričkova novija poezija u prvome redu, dakle, nastaje po mjeri samoga njezina subjekta, u njoj kao da se, usuprot deridijanskome postuliranju odsutnosti, zbiva baš neka pomalo paradoksalna prisutnost. Deklarativno onemoćali, ponekad i samoironični subjekt zapravo se smije u brk rupičastoj, a kadikad i izdebakliranoj stvarnosti te od vlastite mašte, virtuozne asocijativnosti i lucidnog poigravanja svakodnevnim situacijama stvara prostor gustog postojanja i najveće prisutnosti koja može biti dana čovjeku u neveselim zemaljskim uvjetima. K toj egzistencijalnoj zgusnutosti Jendričko prispijeva oslanjajući se u prvome redu na prostore osobnoga i obiteljskog intimiteta, konkretno i slikovito doživljene prirodne ambijente uz koje je osobito vezan (Kupa, Bosut, srijemska sela i gradovi) te na duhovito persifliranje ideologijskih otpadaka i političko-tajkunskih beščašća («Anarhoidan/ posjekao sam/ sve suncokrete.// Požutjelog u sječi/ zavoljele su me ptice.// Provala njihove ljubavi/ zasjeni zjenice/ zemljoposjednika.// Pridružuju im se tajni/ vlasnici tvornica ulja/ akcijskom rasprodajom dionica.// I sam žrtva/ hiperutopije/ ulijem se u bocu/ suncokretova ulja:// Domaćice dožive/ dugo sanjani/ happy end; // Na cjeniku sam/ savršeno okrugla nula»).
Jendričkova inovativnost vidi se i u tretiranju, kod mnogih pjesnika već krajnje istrošenih, poetskih toposa kao što su djetinjstvo, mladenaštvo, sjećanja na jedan od svojih zavičaja. Tako je njegov hommage istonosrijemskome i istočnoslavonskom kraju, koji zauzima znatan dio ciklusa Ovdje. Gdje?, sve prije nego kakav stereotipni kampanilističko-bukolički pjev. I takovrsna pjesnička mizanscena Jendričku je prigoda za lucidno opažene detalje, miksanje različitih vremena (djetinjstva, mladenaštva i zrelosti u vrijeme Domovinskoga rata), poigravanje zbiljnostima i sanjarijama te povremeni tamni kolorit povijesnoga tragizma.
Uglavnom, Slavko Jendričko i u svojoj novoj knjizi pjesama pokazuje da je i danas itekako moguć neki «treći put» između nekadašnjih oštro sukobljenih koncepcija pjesništva koje su snažno preferirale označiteljsku ili označeničku stranu. Da, nadalje, dobra poezija svagda može biti stvarnosnija od stvarnosti te da se i na razvalinama jezika, ideologija i civilizacije može, kao kod Jendrička, osoviti autentična, originalna i suvremena liričnost.

Novu zbirku pjesama književnika Anđelka Vuletića »Konci i konopci« objavio je zagrebački nakladnik Meandarmedia.

Zbirka »Konci i konopci« (118. str.) podijeljena je u devet poetskih ciklusa - Ako se puti ne zatvore, Pletem ljestve do neba, Kroz moje tijelo zvižde vjetrovi, Uzalud ja ovo govorim, Mrtva zvona, Ništa prema ništa, San iz kojeg buđenja nema, Pod teretom zastava koje se viju i Neće mu biti spasa.

Knjigu je uredio Branko Čegec, a na omotu zbirke otisnuto je nekoliko izvadaka iz stranih i jedne hrvatske recenzije Vuletićeva pjesništva.

Objavio je više od dvadesetak knjiga pjesama, proze, drama i romana, među kojima i zbirku pjesama »Gramatika ili progonstvo« te roman »Poraz osvetnika«

Francuz Alain Bosquet piše kako se ne događa svaki dan da Europa upozna jednoga velikog pjesnika te ocjenjuje kako Vuletićeva poezija osvaja čudesnim suglasjem stvarnosti i traganja za beskonačnim.

Srpski kritičar Zoran Gluščević smatra kako je Vuletić pjesnik moderne i slobodne versifikacije te ističe kako pjesnik pokušava uhvatiti bitne oblike sistemskoga odnosa metafizičkih sila prema čovjeku.

Hrvatski književnik Antun Šoljan ocijenio je 1961. kako je Vuletićeva poezija »neka vrsta automatskih tekstova na zadane teme, shematizirano pubertetsko samopouzdavanje u bestidno komotnom poigravanju poslovicama, uzrečicama, besmislenom igrom riječi, asocijacijama po zvuku, lišenih svakoga smisla osim geste«.

Pjesnik i romanopisac Anđelko Vuletić rođen je 1933. u Ravnom. Objavio je više od dvadesetak knjiga pjesama, proze, drama i romana, među kojima i zbirku pjesama »Gramatika ili progonstvo« te roman »Poraz osvetnika«.

Božidar Pavlović napisao je "kritiku" romana Josipa Mlakića ''Ljudi koji su sadili drveće'' (objavljena je na Booksinom portalu i dostupna ovdje).

Slučajevi kad pisci reagiraju na negativne kritike svojih djela mahom su nesimpatični ali Mlakić je ovoga puta s pravom reagirao. Njegov odgovor čitajte ovdje


O kakvoj se bezvezariji od teksta u slučaju Pavlovićeve "kritike" radi, dovoljno govori ovih nekoliko Pavlovićevih formulacija :

Pavlović, ekspert za čitanje tuđih misli i osjećaja: "I sve to ne bi bio nikakav problem da vi sad nemate isti onaj osjećaj kojeg sam čitajući imao i ja..."

Istovremeno, Pavlović, nesposoban da dokuči: "...porculanski psi valjda također predstavljaju neki simbol kojeg nisam dokučio..."

Usto, Pavlović i nesposoban da zaključi, ali sposoban da generalizira a svojim lupetanjem ujedno i vrijeđa tisuće ljudi: "Zapravo, nikako ne mogu zaključiti kome je namijenjena ova Mlakićeva knjiga. Ratnim veteranima koji bi se možda mogli u njoj prepoznati, ali koji ionako ne čitaju?" (Pavloviću, baš me zanima kako ti zamišljaš "ratnog veterana" - jesu li oni svi do jednoga isključivo polupismeni fanovi Thompsona ili među njima ima i poneki profesor, možda čak i pisac, i je li moguće da je netko od njih, poput tebe, završio i elektrotehnički faks, što mu "pri čitanju i ramišljanju nimalo ne smeta"?).

Pavlović, nažalost, ipak zaključuje: "Uglavnom, heroji, a ne zločinci provode svoje vrijeme točno kako to zamišljamo..." (Btw, Pavloviću, i ja npr. imam status branitelja stečen na temelju ratnog staža, i baš me zanima kako ti to zamišljaš da ja provodim svoje vrijeme? Ups, pardon, ispričavam se, jer nisam heroj, a Pavloviću ostavljam slobodu da zaključi jesam li zločinac. A možda Pavlović smatra da su svi branitelji ujedno i zločinci?).

Na kraju, Pavlović ponosno svima gura pod nos kako nema blagog pojma o pisanju, o stvaralačkom impulsu, o porivu za pisanjem i strasti umjetničkog stvaranja, a to čini na ovaj način: "Zapravo, nikako ne mogu zaključiti kome je namijenjena ova Mlakićeva knjiga".
No, ako se prisjetimo ove Pavlovićeve tvrdnje : "rezonanca književnog djela s trenutnim sociopolitičkim kontekstom mora biti jedno od referentnih mjerila uspješnosti proze" onda prethodna Pavlovićeva nedoumica ("kome je namijenjena ova Mlakićeva knjiga?") zapravo nimalo ne čudi.

A posebno je zanimljiva kombinacija prvog lica jednine i prvog lica množine u Pavlovićevoj "kritici"...

Naravno, unatoč mom boldanju, Pavloviću vjerojatno nije jasno što je sporno u ovim njegovim rečenicama. Da mu je jasno, tih njegovih rečenica ne bi ni bilo, zar ne?

Uglavnom, očito je da Pavlović ne razumije što je književnost, a čini mi se da je on zapravo ni ne voli. A zato je valjda i "kritičar", da pljucka po onome što ne voli...


Inače, Booksa je jedno od onih mjesta na kojima se uporno kukumavči o nedostatku književne kritike u nas. Književna kritika, naravno, unatoč njihovim lamentacijama, nije nepostojeća, ali ako je Pavlovićev tekst primjer kakvom na Booksi zamišljaju dobru "kritiku", onda bi uistinu bilo bolje da kritike u nas ni nema...


*****

Zbog općeraširenog licemjerja kod nas nije uobičajeno da na rad nekog "kritičara" reagiraju njegove kolege. Naravno, trebalo bi biti upravo suprotno, jer svojim neodgovornim lupetanjem Pavlović (a sličnih je slučajeva bilo i ranije, npr. neki tekstovi Maje Hrgović i Tomislava Čadeža) baca ljagu na gomilu kritičara koji, za razliku od Pavlovića, razumiju što znači riječ odgovornost. To je naime riječ koja bi trebala biti temelj nečega što se zove kritika. Zato su upravo kritičari jedini pozvani da "kritičare" poput Pavlovića javno stave pod navodnike. Jer rubrika u kojoj je na Booksinom portalu Pavlović objavio svoj tekst nije naslovljena lupetanje, niti laprdanje, nego nosi naziv kritika.

Hrvatski radio 3.program
26.08.2011. 18:00

RADIO ATELJE - Ivor Martinić: Bez naslova

Ivor Martinić mladi je hrvatski dramatičar čije tekstove karakterizira svjež autorski rukopis. Poigravanje odnosom psihološki određenih dramskih lica i pomalo pirandelijanskog odmaka pisca prema njima priziva utjecaj kazališne poetike tandema Jelčić-Rajković. "Bez naslova" je radio drama naručena od autora za potrebe Radio Ateljea, koji se bavi eksperimentalnom dramaturgijom. Priča je to o rasutoj obitelji ispričana kroz krhotine sjećanja odraslog sina.

Režija: Jasna Mesarić

U borbi za postizanje uzvišenog cilja kao što je poticanje čitanja, sva su sredstva dobrodošla. Pokazala je to grupa Njujorčanki koje se u svrhu popularizacije književnosti jednom mjesečno okupljaju te posve gole održavaju literarne večeri

Skupina djevojaka okupljenih pod imenom Naked Girls Reading jednom mjesečno održavaju literarne večeri tijekom kojih posve obnažene, tek u potpeticama, čitaju knjige. Gola čitanja redovito održavaju u njujorškom Greenwich Villageu na Manhattanu, a u publici su najčešće mladi parovi i, očekivano, muškarci svih dobi.

Gorljive ljubiteljice književnosti publici čitaju ulomke iz njima najdražih knjiga, a često su na repertoaru i književni klasici. Skupina je ustanovljena 2009. godine u Chicagu, a osnivačica je Michelle L'amour. L'amour se neko vrijeme bavila burleskom, a ideju o pokretanju neobičnog projekta dao joj je suprug koji ju je gledao kako gola čita knjigu na kauču te predložio da u istom izdanju nastupi pred publikom. Prijedlog joj se svidio te je ubrzo u njega uključila i prijateljice te su počele s nastupima.

Djevojke su dosad gostovale diljem SAD-a te u Londonu i Kopenhagenu, a svima koje na projekt gledaju s negodovanjem možda ohrabre mišljenja posjetitelja, koji većinom smatraju kako ubrzo nakon što počnu čitanja, zaborave da su djevojke uopće gole te se prepuste književnom užitku.

Izvor: T-portal

Varaždinsko književno društvo u sklopu Špancirfesta, organizira Međunarodnu pjesničku večer, na kojoj će svoje pjesme recitirati pjesnici i književnici iz zemalja širom Europe. Tomaž Šalamun, Natalija Azarova, Tom van de Voorde, Lukasz Manczyk neki su od autora, a prisustvom će posjetitelje počastiti i Tomica Bajsić, jedan od najboljih hrvatskih pjesnika.

Pjesnička večer održat će u se u atriju Staroga grada u petak 26. kolovoza u 19 sati.

Riječki ogranak DHK
i izdavačka kuća Venerus
pozivaju nas na

predstavljanje romana
''Ulica neriješenih zagonetki''
Željke Kovačević Andrijanić

na Trsatskoj gradini u Rijeci
u petak, 26. kolovoza s
početkom u 19:30 h.

Nazočne će, u ime Naklade VENERUS, pozdraviti direktor Đani Venerus.
O knjizi će, uz autoricu, govoriti:
Diana Rosandić
(književnica, urednica romana),
prof. Silvija Benković Peratova
(književnica i slikarica, predsjednica Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci),
te recenzentica dr. sc. Anita Rončević
(slikarica, glazbenica, pedagoginja, sveučilišna profesorica – Učiteljski
fakultet u Rijeci / Filozofski fakultet u Rijeci).

Umjetnički modni performans/izložba u pokretu
poznate riječke modne dizajnerice (čiji su najnoviji modeli dizajnirani upravo za ovu prigodu)
Jelene Depope Yoko
i mladih riječkih manekenki pod nazivom “Obucite duh, a ne tijelo”
te plesni performansi
poznate mlade riječke plesne umjetnice
Martine Rukavina
upotpunit će, uz odabranu glazbu, ovo nespecifično predstavljanje knjige.

...način je na koji biste
trebali potražiti
istoimeni roman
španjolskog pisca
Javiera Cercasa,
ako želite pročitati
dobru knjigu.

Stvarno dobru knjigu...

Kad je 1787. Katarina II. krenula na trijumfalno putovanje iz Peterburga na Krim, s njom se, po staroj navadi, uputila i brojna pratnja, razne dodvorice i karijeristi. Za putovanje je, po istoj, i dan-danas omiljeloj navadi političara, potrošeno puno novaca, a po nalogu caričina ljubimca Grigorija Potemkina uz cestu su postavljene kulise (takozvana »Potemkinova sela«) koje su trebale dočarati blagostanje i berićet ruskih sela...
E, sad, tu prestaje svaka šala, jer o posve drukčijoj stvarnosti od Potemkinove, u Zotovljevoj knjižari u Peterburgu, u svibnju 1790. godine, pojavila se brošura bez imena autora, samo s naslovom, epigrafom, mjestom i godinom objavljivanja. Prodano je dvadeset pet primjeraka prije nego što je ostatak naklade povučen iz prodaje a autor, »zbog urote i izdaje«, uhićen i osuđen na smrt...

"Putovanje iz Peterburga u Moskvu", kako je naslovljena spomenuta brošura, i danas ima legendarni status prvog i najslavnijeg ruskog samizdata, te vjerojatno najdugovječnije ilegalne tiskovine u povijesti, dok je njezin tvorac Aleksandar Radiščev jedna od najzagonetnijih spisateljskih ličnosti novijega doba. Djelo je slavljeno i hvaljeno, zabranjivano i zloupotrebljavano a, usprkos stoljećima koja su prošla od njegova nastanka, i danas predstavlja zanimljivo i poticajno štivo.

Uz neprolaznu književnu vrijednost, treba istaknuti i da je Radiščev još krajem 18. stoljeća predvidio raspad ruskog imperija i svih oblika tradicionalnog života na selu, te ukazivao na brojne nedostatke državnog aparata, zbog kojih je drastično kažnjen, da bi se kasnije pokazalo kako je itekako bio u pravu.

Zbog preglasnog "zviždanja", ili kako je Radiščev kazivao, izravnog pogleda na svijet koji ga okružuje, Putovanje je bilo zabranjivano i tijekom cijelog 19. stoljeća, da bi se u knjižarama pojavilo tek 1970. - nevjerojatnih 180 godina nakon prvog izdanja! Undeground na kvadrat!

Izašao je novi dvobroj časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme Nova Istra (br.1-2/2011., izd. Istarski ogranak DHK, gl.ur. Boris Domagoj Biletić)).

U njemu, osim dvije moje kritike, još možete čitati prikaze i kritike Darije Žilić, Željke Lovrenčić, Sanje Vulić, Miodraga Kalčića i Ivana Žagara; studije i oglede Božidara Petrača, Lade Žigo, Katice Čorkalo Jermić, Božice Jelušić, Daniela Načinovića, Đure Vidmarovića i Sarah Zancovich; poeziju i prozu Zorana Kršula, Milana Osmaka, Branka Čubrila, Drage Orlića, Boleslawa Micinskog, Mariana Zdziechowskog, Miklavža Komelja i Allesandra Salvija, te tekst povodom smrti Višnje Stahuljak, putopis Siniše Vukovića, tekstove Žarka Paića i Laure Potrović u rubrici 'Kazalište, teorija', dok Davor Mandić piše povijesni prilog o zavičaju u prvom dijelu teksta Od Ugovora o miru do Londonskog memoranduma.

Cjelovit sadržaj ovdje

Povodom izlaska romana 'Bilo nam je tako lijepo?', drugog dijela romaneskne trilogije 'Tabu' a ujedno i nastavka romana 'Vrijeme laži' koji je prošle godine nagrađen T-portalovom nagradom kao najbolji hrv. roman, Sibila Petlevski razgovarala je s novinarkom Vjesnika.

Čitajte ovdje

Jedan od najčitanijih srpskih pisaca mlađe generacije govori o devedesetima, politici u književnosti, nekim novim klincima, Bukowskom i Kaporu...

Čitaj ovdje

U organizaciji ''Hrvatskog književnog društva'' u četvrtak 18.
kolovoza 2011. u 21 sat u Atriju Kneževog dvora u Pagu održat će se 2. manifestacija u spomen književniku Anti Zemljaru.

Gostuju pjesnici:

Valerio Orlić ( Rijeka), Ernie Gigante Dešković (Opatija), Stanka
Gjurić (Zagreb), Ante Tičić (Povljana-Pag), Vlatko Majić (Pag), Fikret Cacan (Zagreb),Vinko Ribarić (Rab), Nikola Šimić Tonin (Pakoštan), Ivan Dobra Žirjanin (Žirje), Žaklina Glibo (Zadar), Damir Maras (Bribir), Ljiljana Dobra (Šibenik), Jadranka Tarle Bojović (Split) ...


U glazbenom dijelu programa nastupa:
Mandolinistički orkestar klape Pag i klapa Pag

Stjepo Martinović
u zadnje je tri godine
objavio čak sedam knjiga,
ovih dana
dva nova romana :

- Zidar đavoljeg mosta

- Sirene pjevaju Fado

Klikom na naslov knjige otvaraju se stranice s podacima o knjigama...

U Općini Tuzla, koja je organizator predstojećih 11. književnih susreta "Cum grano salis", objavljeno je kojih je pet romana ušlo u najuži izbor za ovogodišnju književnu nagradu "Meša Selimović", koja će se dodijeliti tijekom 11. međunarodnih susreta Cum grano salis koji će se održati u Tuzli od 1. do 4. rujna ove godine, kada će se ujedno obillježiti i 100 godina od rođenja Meše Selimovića.

Žiri koji čine Ferida Duraković (predsjednik), Enver Kazaz, Miljenko Jergović, Vladimir Arsenić i Andrej Nikolaidis odlučio se za sljedećih pet autora & romana:

- Olja Savičević Ivančević "Adio kauboju" (Algoritam, 2010.) - Hrvatska,
- Emir Imamović Pirke "Treće poluvrijeme" (Algoritam, 2010.) - BiH
- Josip Mlakić "Ljudi koji su sadili drveće" (VBZ, 2010.) - BiH
- Ludwig Bauer "Zavičaj, zaborav" (Fraktura, 2010.) - Hrvatska
- Ivana Simić Bodrožić "Hotel Zagorje" (Profil, 2010.) - Hrvatska


Romani koji su ušli ove godine u uži izbor objavljeni su tokom prethodne godine na govornom prostoru Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BiH. Izabranih pet romana povezuje vrijeme tranzicije, političke izgubljenosti, vrijeme nacionalizama protiv kojih se oni kao neka vrsta književne misije bore, te traganje za identitetom.

Odluka o dodjeli nagrade će biti donešena u subotu, 3. rujna 2011.

Izvor : Moderna Vremena Info

Jedan od rijetkih
intervjua s
kineskim piscem
i disidentom
Liaom Yiwuom
čitajte ovdje

Predrag Crnković
iznosi mučna iskustva
koja je stekao
kao prevoditelj
u izdavačkom svijetu
(točnije, s VBZ-om),
na ovome linku

Stariji ste od 18 i mlađi od 35, a želite postati književni kritičar?

Ništa lakše, klikajte ovdje i ostvarite si želju, uz edukaciju i osiguran medij za objavljivanje svojih uradaka.

KRITIKA: Edo Popović – 'Izlaz Zagreb jug' (izd. Meandar, 2003.)

Kao što znamo, ove godine “slavi” se 25 godina od pojave Novog Vala. Edo Popović predstavnik je generacije koja je osamdesetih godina tabane derala, a "muda im zaprašivala cestu" na relaciji Kavkaz-Zvečka-Blato, a njegova proza i intervjui puni su referenci na to razdoblje njegova života. Zato nimalo ne čudi činjenica da je upravo Edo taj koji je za tematsku okosnicu svog romana Izlaz Zagreb jug odabrao pokazati nam kako danas živi novovalna publika, svi oni ondašnji mladi buntovnici puni ambicija i ideala.
U tu svrhu Edo je odabrao nekolicinu protagonista svoje generacije, rezignirane fircigere nimalo blistavih karijera koji svoje sive i bezlične egzistencije otaljavaju u okružju urbane periferije, na betonu Utrina i Zapruđa.

Radi se o nizu ljudi koji su odustali, predali se i sada samo traju. Tako kao nosećeg protagonista imamo Babu, novinara i nerealiziranog pisca, kojega ponajbolje karakterizira njegova vlastita konstatacija kako je, kad se sve zbroji i oduzme, jedina spomena vrijedna promjena u Zagrebu (nastala nakon pada komunističkog sustava) smanjenje broja kafića u kojima možete dobiti domaće pivo, jer, kako kaže, “ta legendarna demokracija nije ništa drugo nego odjebavanje domaćeg piva”. Dakle, radi se o tipu koji kroz pivsku pjenu promatra svijet, ujedno u krigli topeći sve svoje izgubljene ideale, nade i iluzije, dok istovremeno boluje od (još neistražene) bolesti – straha od povratka kući. Gdje ga čeka žena. Vera. S kojom ima odnos hladniji od orošene flaše Ožujskog netom izvađene iz hladnjaka.
A Vera? Ona je u svojim kasnim četrdesetima još uvijek mlađi asistent na anglistici, sa velikim izgledima da taj atribut “mlađi” zadrži do penzije. A Babinih pijanstava već joj je “puna kapa”. Popovićevu luzersku galeriju likova proširuje još i Kančeli, čije ime, valjda po onoj nomen est omen, o njemu dovoljno govori. Kančeli je tip koji je (tal. cancellare – otkazati) otfikario suvremenost. Otkako ga je zbog njegova alkoholizma napustila žena i odvela dijete, on živi u “pećini” na 9. katu nebodera, bez radija, TV-a, telefona i kompjutera, sa petrolejkom umjesto žarulje, obroke si pripravljajući na kamperskom kuhalu, a radi kad mu se hoće, odnosno koliko mu je potrebno, pomažući na tržnici ili u autopraonici.

Kao što vidimo Popović je i dalje zastupnik marginalizirane luzerske većine, a spomenuta tri lika samo su dio mnogobrojnih (njih ukupno 9) karaktera, stanovnika Utrina čije sive egzistencije pratimo u romanu.

Roman je sastavljen od ukupno 28 kratkih poglavlja, koja su vrlo šarmantno, ali i pomalo enigmatično naslovljena (npr. "O bakrenoj pčelici i ljudima s očima škarpine” ili “O Alahovom poklonu, G-točki i tajfunu muškog imena”), a naslovom jednog od njih Popović se čak duhovito referira i na jednog, po senzibilitetu sebi bliskog, kolegu po peru ("O tome zašto je Robiju muka od eks generacije").
No, ti zgodni naslovi imaju i sasvim praktičnu funkciju – nakon što poglavlje pročitate, vratite se njegovu naslovu, i ako vam je on i dalje zagonetan - znak je da poglavlju morate pristupiti još jednom, ovaj put malo koncentriranije (da vas utješim, poglavlja ne prelaze 5 stranica).

Popovićev stil ponajviše karakterizira fragmentarnost, on rabi strategiju brze skokovite naracije s čestim izmjenama karaktera na koji je trenutačno fokusiran, a riječ je o prozi bez čvršće fabule koja se koncentrira na stanje i trenutačnu realnost koju likovi proživljavaju. Njihovi životi ne teku, nema tu velikih događaja i promjena, svakodnevica im je prilično ustajala, močvarna, i ne pretjerano zanimljiva (o njihovom gubitništvu dovoljno govori činjenica da je radnja romana smještena u sredinu ljeta, a nitko od njih nije na moru), ali svjetlosnim godinama daleko od toga da je riječ o dosadnom i nezanimljivom štivu.
Dapače, Popović ne oskudijeva u duhovitostima (“na licu mu izraz kineskog hrčka koji je upravo svršio”) i trudi se gotovo svaku svoju stranicu napuniti aforizmima i dosjetkama, koje su nerijetko vrlo cinične (“Baba više vjeruje instinktu nego razumu. Kuži da je instinkt omogućio opstanak tolikih vrsta, dok je razum, ponos ljudske vrste, uglavnom zadužen za obmane i samoobmane” ili “Ljubav je vječna – do braka”).

Neki su kritičari Popoviću već zamjerili pomalo neuvjerljiv sretan završetak romana. To je happy end u kojem se ženski likovi ispostavljaju puno stabilnijima i u kojem su one te koje generiraju kakve-takve promjene i pomake nabolje u životima svojih partnera (Kančeli uz Elzu naposljetku napušta pećinski način života, Suzi je ta koja Robiju otvara oči i nagoni ga da se otrgne od majčinih skuta, a Magda Stjepana potiče da napokon emocijama zamijeni posustali libido). Takav Popovićev happy end osobno iščitavam kao prkos dešperaciji, apatiji i rezignaciji na koju su likovi osuđeni, on kao da sretnim krajem, kojim nagrađuje svoje antijunake, želi poručiti – “Evo, kad moju generaciju fircigera stvarnost neprestano kažnjava, nek im sunce zasja barem na stranicama moje proze”. Koliko dugo, veliko je pitanje.

Edo Popović, svojim minimalističkim stilom, iznimno bogat duhom i karizmom, kao i izoštrenim smislom za ironiju, legitimni je domaći baštinik bardova urbane melankolije poput Carvera, Waitsa, Wendersa, Jarmuscha ili Austera. A da je Štulić kojim slučajem (u svom najlucidnijem periodu, negdje do 1984. g.) pisao prozu, vjerujem da bi to bilo štivo umnogome nalik upravo ovom Popovićevom romanu.

(napisao Božidar Alajbegović
objavljeno na Lupiga.com, listopad 2003.)

Pazin, petak 12. kolovoza
i Opatija, subota, 13.kolovoza

Detaljan program ovdje

Više od dvadeset godina, od 1988. do 2010. na Radio Zagrebu a potom Hrvatskom radiju emitirala se serija "Ljudi XX. stoljeća" autora Arisa Angelisa. U osamstotinjak emisija prodefiliralo je oko petsto vršnjaka stoljeća, velikih i tzv. malih ljudi. Autorovi su sugovornici bili političari i špijuni, umjetnici i znanstvenici, sportaši i glumci, diplomati i klošari, pobjednici u ratu i gubitnici u miru. I obratno! O događajima iz svojih burnih života pričali su devedesetogodišnjaci, pa i stogodišnjaci, bogati i siromašni, oni koje javnost jako dobro zna i oni koji su cijeli život ostali u sjeni, pritajeni i samozatajni. Mnogi su bili prave male enciklopedije, živi leksikoni koji bolje i zanimljivije od bilo kakve knjige pripovijedaju o prohujalim danima i jednom prošlom vremenu. Jer kad su oni rođeni, nije bilo ni radija, ni televizije, ni telefona ni aviona. Gradom su vozili konjski tramvaji, a zrakom su letjeli cepelini i dirižabli.
Autor je iz tog mnoštva ispričanih sudbina izabrao dvadeset i šest ljudi XX. stoljeća.
Osim što je spomen na kultnu radioseriju "Ljudi XX. stoljeća", knjiga (u kojoj se još jednom potvrdilo staro literarno pravilo da život piše najbolje priče) je i vjerni dokument o neobičnih sto godina u ljudskoj povijesti u kojima su se dogodile takve promjene kao u niti jednom stoljeću prije.
Uz knjigu je priložen CD s kraćim insertima iz razgovora sa svakim od sugovornika.

Još jedna knjižara
prestala s radom:

Meandrova knjižara
'Užitak i tekst'
u zagrebačkom
Kaptol centru
zatvorila je svoja vrata...

Pjesnik, povjesničar umjetnosti i predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić ovogodišnji je dobitnik Maslinova vijenca na 21. pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva u Selcima na Braču. Zidić je vijenac izborio u konkurenciji tridesetak pjesnika iz cijele zemlje, a svojevrsno natjecanje održano je kao i svake godine na glavnom selačkom trgu.

Riječ je o manifestaciji koju je utemeljio Drago Štambuk, a koja podjednako vrednuje i ča i kaj i što. Na selačkom glavnom trgu otkrivena je i spomen-ploča slovačkom piscu Martinu Kukučinu koji je dio života proveo u Selcima. Akademici Radoslav Katičić i Tonko Maroević predstavili su i knjigu sa stihovima posljednjih pet selačkih laureata.

Izvor: Vecernji.hr

Aljoša Antunac rođen je 1967. u Šibeniku gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. 1991 i 1992. godine proveo je na ratištu šibenskoga zaleđa u sastavu Zbora narodne garde i Hrvatske vojske. Devedesetih godina u Zagrebu završava Višu informatičku školu. Prvi prozni tekst, izvatke iz romana "Neka vrsta ljubavi", objavljuje u časopisu "Libra Libera" 2002. godine, a 2003. objavljuje u zborniku "Sve priče".

2004. u zbirci "Queer priče" objavljena mu je priča koja je nastala kao rezultat književnog natječaja organiziranog za područje nekoliko zemalja u regiji. Iste godine urednica Irena Lukšić odabrala je nekoliko odlomaka romana "Poslije zabave" i objavila ih u časopisu karlovačkog ogranka Matice Hrvatske. U tjedniku Zarez, 2006. objavio je prijevod pjesama američkog pjesnika, dobitnika PEN-ove nagrede i kažnjenika osuđenog na smrt, Stephena Waynea Andersona. "Libra Libera" 2006. objavljuje prvo izdanje "Poslije zabave".

Izdavačka kuća Konzor 2007. godine objavljuje oba Antunčeva romana (reprint "Poslije zabave") i "Neka vrsta ljubavi". Ista će izdavačka kuća do jeseni otisnuti Antunčev posljednji roman "Tamo gore, iznad, tamo su šine".

Aljoša Antunac je bio zaposlen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici kao informatičar. Živio je u Zagrebu.

Goran Matović, slobodni dramski umjetnik, Mostarac, najistaknutiji je zagovornik pjesničkog teatra u Hrvatskoj. Svojim pjesničkim teatrom Matović afirmira scensku atrakciju stiha, zasnovanu na riječima velikih pjesnika. Goran Matović je umjetnički ravnatelj ovogodišnjeg Festivala "S Tinom u Vrgorcu". Ovaj zagrebački Mostarac u intervjuu za portal www.tacno.net govori o Tinu, Josipu Severu, Majakovskom, Arsenu Dediću.

Čitajte ovdje

Predstavljanje knjige
'Smrt je Baby Blue/Živ sam, itekako!'
krčke književnice
Elfride Matuč-Mahulja

u četvrtak, 04.08.2011.
na Trsatskoj gradini u Rijeci
s početkom u 20 sati.

O knjizi će, uz autoricu, govoriti
Diana Rosandić i Željka Kovačević Andrijanić

Ulomke će čitati
Željka Kovačević Andrijanić i Zrinka Malić

U glazbenom dijelu programa nastupit će
riječki pjesnik i glazbenik Boris Kazija

Kakvo je
moje mišljenje
o novom romanu
Vedrane Rudan
saznajte
ovdje

Vrijeme je da pisci prestanu biti dežurne budale koje daju svoj rad nizašto, posebno stoga što je njihov problem toliko jeftino rješiv da je stvar pomalo karikaturalna, kaže Robert Perišić ovdje

Tekst je dobar, ali ima jednu netočnost : koliko je meni poznato, kod sadašnjih stipendija za pisce nema uvjeta da knjiga bude dovršena, što je u neskladu s Perišićevom tvrdnjom. Npr. prije 5-6 godina Boris Beck i Svjetlan Lacko Vidulić dobili su stipendiju za pisanje zajedničke knjige a knjiga do danas nije ugledala svjetlo dana.

Sviđa mi se što Perišić veliku važnost daje kritičarima jer, prema njegovoj zamisli, subvencije bi se davale na osnovu kritika objavljenih o piščevu djelu. Međutim, mnogi kukumavče kako "kod nas kritika ne postoji". Na osnovu čega će se onda dijeliti subvencije ako kod nas nema kritike?

A kako je naš narod vrlo domišljat i snalažljiv, već vidim razvoj situacije: pisci, pod pseudonimom, bjesomučno pišu pohvalne kritike svojih knjiga, kako bi zaradili subvenciju...
A osim pisaca, profitirat će i "scena", jer će biti "kritike" više nego ikad...

Klasik hrvatske i južnoslovenske književnosti, dramski pisac i romansijer, Slobodan Šnajder dvostruko je nagrađen za najnoviji dramski tekst “Enciklopedija izgubljenog vremena”, inspiriran djelom i životom Danila Kiša.

Dobitnik je nagrade Crnogorskog kraljevskog pozorišta, na anonimnom konkursu za autorske radove sa područja bivše SFRJ te prestižne nagrade “Marin Držić” u Hrvatskoj za isti tekst.

Šnajder govori za “Vijesti” o svojim dramama, najnovijem romanu, prvijencu Morendo, o tranzicijskim “mirakulima” i o kulturno-političkoj atmosferi u regionu.

Razgovor čitajte ovdje