Božidar Pavlović napisao je "kritiku" romana Josipa Mlakića ''Ljudi koji su sadili drveće'' (objavljena je na Booksinom portalu i dostupna ovdje).

Slučajevi kad pisci reagiraju na negativne kritike svojih djela mahom su nesimpatični ali Mlakić je ovoga puta s pravom reagirao. Njegov odgovor čitajte ovdje


O kakvoj se bezvezariji od teksta u slučaju Pavlovićeve "kritike" radi, dovoljno govori ovih nekoliko Pavlovićevih formulacija :

Pavlović, ekspert za čitanje tuđih misli i osjećaja: "I sve to ne bi bio nikakav problem da vi sad nemate isti onaj osjećaj kojeg sam čitajući imao i ja..."

Istovremeno, Pavlović, nesposoban da dokuči: "...porculanski psi valjda također predstavljaju neki simbol kojeg nisam dokučio..."

Usto, Pavlović i nesposoban da zaključi, ali sposoban da generalizira a svojim lupetanjem ujedno i vrijeđa tisuće ljudi: "Zapravo, nikako ne mogu zaključiti kome je namijenjena ova Mlakićeva knjiga. Ratnim veteranima koji bi se možda mogli u njoj prepoznati, ali koji ionako ne čitaju?" (Pavloviću, baš me zanima kako ti zamišljaš "ratnog veterana" - jesu li oni svi do jednoga isključivo polupismeni fanovi Thompsona ili među njima ima i poneki profesor, možda čak i pisac, i je li moguće da je netko od njih, poput tebe, završio i elektrotehnički faks, što mu "pri čitanju i ramišljanju nimalo ne smeta"?).

Pavlović, nažalost, ipak zaključuje: "Uglavnom, heroji, a ne zločinci provode svoje vrijeme točno kako to zamišljamo..." (Btw, Pavloviću, i ja npr. imam status branitelja stečen na temelju ratnog staža, i baš me zanima kako ti to zamišljaš da ja provodim svoje vrijeme? Ups, pardon, ispričavam se, jer nisam heroj, a Pavloviću ostavljam slobodu da zaključi jesam li zločinac. A možda Pavlović smatra da su svi branitelji ujedno i zločinci?).

Na kraju, Pavlović ponosno svima gura pod nos kako nema blagog pojma o pisanju, o stvaralačkom impulsu, o porivu za pisanjem i strasti umjetničkog stvaranja, a to čini na ovaj način: "Zapravo, nikako ne mogu zaključiti kome je namijenjena ova Mlakićeva knjiga".
No, ako se prisjetimo ove Pavlovićeve tvrdnje : "rezonanca književnog djela s trenutnim sociopolitičkim kontekstom mora biti jedno od referentnih mjerila uspješnosti proze" onda prethodna Pavlovićeva nedoumica ("kome je namijenjena ova Mlakićeva knjiga?") zapravo nimalo ne čudi.

A posebno je zanimljiva kombinacija prvog lica jednine i prvog lica množine u Pavlovićevoj "kritici"...

Naravno, unatoč mom boldanju, Pavloviću vjerojatno nije jasno što je sporno u ovim njegovim rečenicama. Da mu je jasno, tih njegovih rečenica ne bi ni bilo, zar ne?

Uglavnom, očito je da Pavlović ne razumije što je književnost, a čini mi se da je on zapravo ni ne voli. A zato je valjda i "kritičar", da pljucka po onome što ne voli...


Inače, Booksa je jedno od onih mjesta na kojima se uporno kukumavči o nedostatku književne kritike u nas. Književna kritika, naravno, unatoč njihovim lamentacijama, nije nepostojeća, ali ako je Pavlovićev tekst primjer kakvom na Booksi zamišljaju dobru "kritiku", onda bi uistinu bilo bolje da kritike u nas ni nema...


*****

Zbog općeraširenog licemjerja kod nas nije uobičajeno da na rad nekog "kritičara" reagiraju njegove kolege. Naravno, trebalo bi biti upravo suprotno, jer svojim neodgovornim lupetanjem Pavlović (a sličnih je slučajeva bilo i ranije, npr. neki tekstovi Maje Hrgović i Tomislava Čadeža) baca ljagu na gomilu kritičara koji, za razliku od Pavlovića, razumiju što znači riječ odgovornost. To je naime riječ koja bi trebala biti temelj nečega što se zove kritika. Zato su upravo kritičari jedini pozvani da "kritičare" poput Pavlovića javno stave pod navodnike. Jer rubrika u kojoj je na Booksinom portalu Pavlović objavio svoj tekst nije naslovljena lupetanje, niti laprdanje, nego nosi naziv kritika.