Hrvatski radio. 3. program
Emisija Poezija naglas
Četvrtak, 1. rujna 2011.
22:30 h

Slavko Jendričko: Ovdje. Gdje?

Radi se o Jendričkovoj novoj knjizi pjesama koja izlazi pred Interliber u izdanju Hrvatskog društva pisaca, a o kojoj je Davor Šalat napisao sljedeće :


Davor Šalat
SJEDOKOSO PJESNIČKO DJETINJSTVO
Slavko Jendričko: Ovdje. Gdje?, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2011.

Slavko Jendričko uistinu ima već puno pjesničkih utakmica u nogama. Očito je to i u njegovoj novoj knjizi pjesama pod naslovom Ovdje. Gdje?, i to po sigurnosti i osebujnosti njegova teksta kao svojevrsna poetskog alter ega. Toj sigurnosti i osebujnosti nipošto ne šteti, kao kod mnogih drugih pjesnika, proliferacija pjesama i zbirki. Naprotiv, u uspjelim kombinacijama zgodimičnosti, atmosferičnosti, kulturalnih travestija i reskih «uboda» u dubinske egzistencijalne slojeve Jendričkova se poezija čita kao niz zanimljivih nastavaka svakodnevnih mikropustolovina kakva samoironična, postarijega, a vrhunski lucidna pikara.
Iako je Jendričko od početka svojega pisanja njegovao autsajderstvo kao drugo ime za posvemašnju tekstualnu slobodu, osobito neovisnu o raznim vrstama vanjskih autoritarnih diktata, jasno je da se u zadnjih nekoliko zbirki oslobodio i doslovnijega sljeđenja bilo kakva unutarnjeg poetičkog naputka. Tako njegovom poezijom već dugo ne ravnaju silnice «označiteljske scene», ali jednako tako nema više ni kakva metafizička naprezanja prema bjelinama jezične i duhovne transcedencije. Na poprištu poetskoga pisma ostao je tek izgubljeni pa nađeni, egzistencijom ucijenjeni, a samoironijom osnaženi pjesmovni subjekt koji vodi gorkoslatku ljubav s vlastitim tekstom i u njemu artikuliranim svijetom. Plodna je to ljubav u kojoj niti autor ne nameće neki sebi posve zrcalni i predvidljivi jezični protok, niti tekst likuje nad «smrću autora» u kakvoj posve samoregulirajućoj označiteljskoj praksi.
U takvome kasnojendričkovskom stilu «naučene spontanosti» pjesnikova je scena, usprkos nekim predmetnotematskim, prosedejnim i izraznim konstantama, svagda vrckava, slikovita, bogata obratima i križanjima različitih područja zbilje i nadzbilje te značenjski svježa. Obilata ironizacija, karnevalizacija i infantilizam tu su ponajviše agensi začudnosti svijeta i jezika, njihova samo u poeziji mogućega mudrog, sjedokosog djetinjstva, a samo ponekad sugestivni glasnici grkih pa i tragičnih povijesnih stigmi («Listopad trguje/ lišćem/ i umornim nebom// uvečer djeci/ ostacima ljeta/ peče kestene.// Klimatski apstraktan/ zašutim na hrvatskom/ osjetivši simptome represije:// Pubertetsko proljeće/ stranim jezicima/ proklija sjemenje/ odbjeglih očeva// maćeha zima/ centralnim grijanjem/ uspavljuje/ naslijeđene/ hiperaktivne anđele»).
Jendričkova novija poezija u prvome redu, dakle, nastaje po mjeri samoga njezina subjekta, u njoj kao da se, usuprot deridijanskome postuliranju odsutnosti, zbiva baš neka pomalo paradoksalna prisutnost. Deklarativno onemoćali, ponekad i samoironični subjekt zapravo se smije u brk rupičastoj, a kadikad i izdebakliranoj stvarnosti te od vlastite mašte, virtuozne asocijativnosti i lucidnog poigravanja svakodnevnim situacijama stvara prostor gustog postojanja i najveće prisutnosti koja može biti dana čovjeku u neveselim zemaljskim uvjetima. K toj egzistencijalnoj zgusnutosti Jendričko prispijeva oslanjajući se u prvome redu na prostore osobnoga i obiteljskog intimiteta, konkretno i slikovito doživljene prirodne ambijente uz koje je osobito vezan (Kupa, Bosut, srijemska sela i gradovi) te na duhovito persifliranje ideologijskih otpadaka i političko-tajkunskih beščašća («Anarhoidan/ posjekao sam/ sve suncokrete.// Požutjelog u sječi/ zavoljele su me ptice.// Provala njihove ljubavi/ zasjeni zjenice/ zemljoposjednika.// Pridružuju im se tajni/ vlasnici tvornica ulja/ akcijskom rasprodajom dionica.// I sam žrtva/ hiperutopije/ ulijem se u bocu/ suncokretova ulja:// Domaćice dožive/ dugo sanjani/ happy end; // Na cjeniku sam/ savršeno okrugla nula»).
Jendričkova inovativnost vidi se i u tretiranju, kod mnogih pjesnika već krajnje istrošenih, poetskih toposa kao što su djetinjstvo, mladenaštvo, sjećanja na jedan od svojih zavičaja. Tako je njegov hommage istonosrijemskome i istočnoslavonskom kraju, koji zauzima znatan dio ciklusa Ovdje. Gdje?, sve prije nego kakav stereotipni kampanilističko-bukolički pjev. I takovrsna pjesnička mizanscena Jendričku je prigoda za lucidno opažene detalje, miksanje različitih vremena (djetinjstva, mladenaštva i zrelosti u vrijeme Domovinskoga rata), poigravanje zbiljnostima i sanjarijama te povremeni tamni kolorit povijesnoga tragizma.
Uglavnom, Slavko Jendričko i u svojoj novoj knjizi pjesama pokazuje da je i danas itekako moguć neki «treći put» između nekadašnjih oštro sukobljenih koncepcija pjesništva koje su snažno preferirale označiteljsku ili označeničku stranu. Da, nadalje, dobra poezija svagda može biti stvarnosnija od stvarnosti te da se i na razvalinama jezika, ideologija i civilizacije može, kao kod Jendrička, osoviti autentična, originalna i suvremena liričnost.