Nakon dvadeset godina glavni lik romana dolazi u Sarajevo, grad svoje mladosti, kako bi prisustvovao pogrebu nekadašnjeg školskog kolege. No, nema tu puno mjesta za sentimente jer kad susretne novinara Muharema Bazdulja (!) njihovo će druženje prerasti u istraživanje slučaja "fašističkog rođendana", afere koja je osamdesetih potresla tadašnje društvo i medije.

Što je medijski konstrukt, a što istina, dakako, neće biti do kraja razjašnjeno ni nakon ovog romana u kojemu pisac Muharem Bazdulj iskazuje najbolje odlike svog pripovijedanja - sažetost fabule, majstorstvo intimne atmosfere i odlično snalaženje u književnim referencama i citatima.


"Glavni odnosi među malobrojnim likovima koji se trude biti uspostavljeni na odisejevskom sijanju soli, odnosno glumljenju ludila/zaborava, ne zamaraju se opisima duhovnih stanja protagonista i njihovim dilemama, već se autor zadržava samo na površinskom, distanciranom prikazivanju čistih oblika susreta s prošlošću. l u tom smislu je nemoguće govoriti o karakterizaciji likova.
Na nekim dijelovima 'Sjetve soli' kao da se prožimaju različiti vidovi pripovjedačeva 'ja'. Pokušavajući se prisjetiti samoga sebe s kraja osamdesetih prošloga stoljeća, ono se listanjem novina, tragajući za vjerodostojnim recepcijskim podatcima o problematičnom tulumu, pokazuje kao sasvim različito od ovo trenutnog 'ja'.
Upravo to 'ja' iz davne prošlosti sadržano u trenutnom 'ja' koje se suočava sa životnim dilemama, prihvaća istinu sadržanu u činjenici da se jedino mijenjaju okolnosti u kojima netko živi dok bit ili ostaje nepoznata ili je se samomu sebi ne želi priznati."
( iz kritike Helene Sablić Tomić )