"Rado bi znati kad je čovjek za pisanje stvoren, kada stane pisati? Jer meni se sada čini da sam grozno glupa, grozno malo idejah imam, a onda opet da ih više nebudem nikada imala. Kada ako ne sa petnajst godinah? Onda ode moja slava, moj san za poslije smrti. To mi je najmilija misao. Da bi mogla za života mnogo, mnogo toga napisati, onda datume napisati, umrieti i da se po smrti štampa, dopadne i... proslavi domovinu i mene."

Prvi put pred očima javnosti, djevojački dnevnik Ivane Brlić Mažuranić, koji je vodila od 1888. do svojih zaruka u ljeto 1891., otkriva njene sanjarije o ljubavi, pisanju, domovini – i njen književni talent.

Ivana Mažuranić vrlo je rano krenula stopama svojega uzora iz djetinjstva - djeda čije je ime i sama "podpuno nosila" i u kojemu je vidjela u prvom redu pjesnika. Njene najranije sačuvane pjesme datiraju iz vremena kad joj je bilo dvanaest godina, no čini se da je bila od one djece koja pokušavaju zapisati nešto svoje čim nauče pisati. Na prijelazu iz djetinjstva u ranu mladost zanosila se poezijom, ne sluteći da će na sasvim drukčijem području steći književnu slavu za kojom je čeznula. Prva njezina proza nalazi se u dvjema velikim dnevničkim bilježnicama u koje je zapisivala od 1888. do 1891. tj. od navršenih četrnaest godina do ljeta svojih zaruka.

Dnevnik nije vodila kontinuirano, ponekad je pisala i na izdvojenim listovima, a postoje i dvije male bilježnice sa zapisima s putovanja u Primorje. Kad se skupe sve te bilješke, pred nama je prilično kompaktan korpus koji nema pandana u hrvatskoj književnosti.Možda bi bilo koji tinejdžerski dnevnik s kraja devetnaestog stoljeća bio vrijedan čitanja - u svakome bi se zrcalili običaji i događaji toga, već davnoga vremena.

No bilješke Ivane Mažuranić nisu običan tinejdžerski dnevnik. Njena vokacija književnice, vrlo snažna i izrazita, očituje se ne samo kroz razmišljanja o pisanju i knjigama, nego i u prvim pokušajima pisanja pripovijesti, koje od vlastitih intimnih bilježaka mlada autorica odvaja samo navodnim znakovima.

I sadržaj se prelijeva iz njezinog stvarnog života u te književne skice, koje su tonom i stilom ipak drukčije od spontanih privatnih zapisa te odaju svijest o različitosti književnog od intimnog diskursa. O tome koliko su njoj samoj ti književni pokušaji bili važni svjedoči činjenica daje cijeli život brižljivo čuvala bilježnice te sve svoje rane priče prepisala, a neke i prevela na engleski. Njeni prijepisi tih priča arhivirani su kao prijevodi, no njihova nazočnost u dnevniku nedvojbeno potvrđuje njeno autorstvo.

No možda je dnevnik Ivane Mažuranić još zanimljiviji zato što otvara izravan ulaz u unutarnji svijet buduće književnice - na njegovim su stranicama ostali sačuvani najspontaniji otisci njenog temperamenta i inteligencije, njenih interesa i emocija iz formativnog razdoblja života. Osjetljivost za ljude i prirodu, smisao za humor, mladenačka potraga za smislom - sve to njen dnevnik čini vrlo dojmljivim štivom.

U ovom izdanju zadržane su sve pojedinosti točno onakve kakve su u originalu, uključujući i (rijetke) pogreške, kao i starinski pravopis. (Sanja Lovrenčić)