Slavko Jendričko: 'Pacifička kiša nad Kupom', Meandar, Zagreb, 2010.

Poezija Slavka Jendrička opremljena je sviješću proizvođača jezika koji vrlo zainteresirano u prostoru svakodnevnoga trži robu i traži mjesto s kojeg će govoriti o vlastitoj izopćenosti, posrtanju za alibijem ili priopćiti kako jednostavno svako malo šizne Jendričko. Izravnost i pouzdanost opisa, stanovito sažimanje situacija i metaforizacija svakodnevnoga, lirsko i treperavo pamćenje, ritmičnost i prividna sigurnost u oblikovanju događanja – daje poeziji Slavka Jendrička zavodljivu moć i osjećanje da je magija riječi djelotvorna i učinkovita.
Paradoksalno: govor o slabosti ili padu, izopćenosti ili strahu stiže do nas kao drugi pol snage, iskustva, provjerenosti. Panika i zujanje, bespomoćnost i nepogoda – izgledaju u rukama izopćenog proizvođača vlastite stvarnosti samo druga strana snage i moći. Naime, koliko god bio izopćen, on je istodobno proizvođač, stvaralac, pjesnik. Pjesnik: bilo to mišljeno sa strašću ili ne – pribavlja sebi pravo govorenja, stvaranja – on je taj vrač ili magični suvlasnik svijeta.
Svijeta, koji se istina promijenio, ali tehnologija ovladavanja nepouzdanim činjenicama jednostavnoga i običnoga brzo se pokazuje djelotvornom u njegovom novostvorenom metaforičkom poretku: Pogrbljen od smisla/ tada usporen odlazim/ s radošću pucati/ u svjetliju prazninu.
Čitatelj je nerijetko zaveden svakodnevnim izvješćima s terena i uvučen u priču-situaciju postaje sugovornik na javnim mjestima, okupljalištima – gdje se razabiru vijesti iz udaljenih svjetova, prikupljaju različiti dokazi o postojanju Boga ili jednostavno razvrstavaju vijesti o novom, drukčijem. Nailazi se na egzotične i nedodirljive žene ili se sanja sloboda, čita se već u nekoliko navrata prelistana mapa otkrivenoga svijeta i uporno ucrtavaju položaji i mjesta na zasićenom zemljovidu ljudi, gradova i žena…
Velike teme klize u napetosti između lokalnih dionica govora, postaja, terasa, beatificirane Kupe, s jedne strane i Artika, Afrike, TV-neba, satelita, s druge strane. Napetost i potrošivost tijela, prolaznost i povijest lijepoga stalna su opsesija poezije Slavka Jendrička, točke koje koordiniraju vrtoglavo vođenu priču o onomu što mu se događa i magnetski uvlače u sebe, u žrvanj pjesničkoga govora, monologa, sve što se zatječe u njegovoj blizini: lijepa uhvaćena sjenica, djetinjstvo, Isusov govor na Gori ili poezija drugih (prispodobive rečenice Delimira Rešickog, bijeg od Šimićeve Opomene, ljubavna pisma Olje Savičević, sudbina Josipa Severa, besmrtnost i kavez Ezre Pounda, polumrtvi lektirni Ivan S. Turgenjev, potamnjelu imenicu pjesnikinja Anku Žagar…).
Sintagma "danonoćno dežurstvo" pouzdano svjedoči o položaju govornika i njegovoj dostupnosti. Otvoren je veliki procijep, magično mjesto svemira ili zemlje sada je zamijenjeno ili, bolje rečeno izbrisano, demontirano. Pjesnički interes nije metafizički prostor Drugoga, udaljenoga i neuhvatljivoga, ne privlači ga neotkrivena Zemlja nego je čvrsto mjesto njegova trajanja, pribivanja i govorenja: server.
Server je nova konstrukcija Boga, poslužimo li se parafrazom stiha Jendričku važnoga i već ranije spominjanoga Josipa Severa. Relej je postavljen, otvoren, dostupan od 0 do 24, iz dana u dan samo kao mogućnost monološkog dohvaćanja svijeta, fenomeni su prolazni i potrošni, njihovu novu vrijednost, značenje potvrđuje i ovjerava pjesnik. Pjesnik kao vlasnik servera i njegov serviser. On je vlasnik adrese, koju upisuje i odašilje onima s uspješno iscijeljenim ranama. Ali, što mu daje na pravo, što mu daje za pravo.
Strpljivost, predanost, upornost, njegovi su argumenti za poeziju. Možda. Možda, jer on je taj koji je godinama s riječima kipio u sanatoriju poezije, netremice gledao s metafizičkom dijagnozom. Zalog nije neznatan, misli on za sebe i otuda stječe pravo da se konačno zaputi u potrošivi i prividni svijet, ali ovaj put s uvjerenjem da ima moć i moći. On je vlasnik i serviser svijeta, više ne šuti i govoreći o drugima govori o sebi, on ima server i adresu s koje se javlja.
Čitatelj možda s njim dobrovoljno ulazi u pustolovinu, vođen onim koji mu govori o onome što se da probuditi u knjizi. Ali već su i jedan i drugi pristali: govoriti i govoriti kao da je zarez dovoljan znak tišine. Kao da nikad nitko neće staviti točku. I onda započeti. Početi.
Miroslav Mićanović