Fenomenalan tekst
Viktora Ivančića
o tome kako
Jutarnji list
zagovara debilitet
i emitira čisto nasilje
pročitajte
ovdje

Izdavačka kuća Lunapark poziva nas da u utorak, 2.2. 2010. u 19:00 prisustvujemo promociji prve zbirke pjesama Nele Milijić: PROFESIJA: PASSENGER (Lunapark, prosinac 2009.)

Promocija će se održati u Zagorkinu stanu (sada Centar za ženske studije), mjestu dobre energije. Adresa: Dolac 8 (na vrhu desnih stepenica ka tržnici Dolac).

Knjigu će predstavljati Andrea Zlatar, Nataša Govedić i Branko Maleš.

Nakon puno recitiranja i pjevanja u dobrom društvu, bit će organizirana i prigodna zakuska.

Izašao je novi dvobroj časopisa za književnost
'Književna republika',
7-9/2009. Zagreb, srpanj-rujan/ 2009.
Gl. urednik Velimir Visković
Urednici Branimir Donat, Tonko Maroević, Sibila Petlevski i Velimir Visković.

Tema broja Obljetnica – 70. godina Mirka Kovača

Cjelovit sadržaj ovdje

Zaprešićka FRAKTURA objavila je pet novih naslova :

- Nikola Madžirov 'Premješten kamen', poezija

- Mirko Kovač 'Gubilište', roman

- Zeruya Shalev 'Muž i žena', roman

- Witold Gombrowicz 'Trans-Atlantik', roman

- Hrvoje Kovačević 'Zvijer, anđeo, sudac', priče


Opširnije o tim knjigama ovdje

CUNTERVIEW, što je to?

Odgovor se nalazi ovdje

U 91. godini umro J. D. Salinger, autor "Lovca u žitu''.

O autoru više ovdje

“Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon naslov je novog romana Ivane Sajko, o kojemu, između ostaloga, autorica govori u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Čitajte
ovdje

Današnja hrvatska književna scena je popunjena grupa u vrtiću. Oni koji su se uspjeli upisati sada se mogu zajedno igrati, i u toj igri uživati, sklonjeni od bilo kakvih opasnosti, jer su u toj vrtićkoj grupi skupa i pisci i novinari i književni kritičari (često po sve troje u jednoj osobi), i čak mogu pisati loše ali o njihovom će se pisanju svejedno uvijek pisati, a oni koji se nisu uspjeli upisati nikada ni neće, i mogu pisati i dobro i odlično ali o njihovom se pisanju neće nikad ništa napisati.

Prethodne rečenice izvadak je iz intervjua sa Zoranom Pongrašićem.

Razgovor čitajte ovdje

Predstavljanje novog broja
EUROPSKOG GLASNIKA 14/2009.
u izdanju Hrvatskog društva pisaca, koji je većim dijelom tematski posvećen 'Krizi obrazovanja'.
Osim hrestomastijskih eseja o obrazovanju (Arendt, Ortega y Gasset, L. Strauss, Derrida, Bloom...), mnogi drugi tekstovi promišljaju trenutno krizno stanje u školama i na sveučilištu pa će se iz tog razloga promocija i održati u dvorani D7 (sedmici) Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, u petak, 29.01.2010. u 19 sati.

Sudjeluju:
SREĆKO HORVAT
DRAŽEN KATUNARIĆ, gl. urednik
ŽARKO PAIĆ
VELIMIR VISKOVIĆ

Ulaz slobodan.

Na kioscima je
novi broj
"Vijenca"
(samo 10,00 kn)
a u njemu,
između ostaloga
i
moja kritika knjige
Isabelle Jarry
'Moje je ime nečujno'

*******

Novi "Vijenac" još donosi:

- kolumnu lingvistkinje Nives Opačić
- razgovor s Antom Stamaćem
- tekst Ljerke Car Matutinović o knjizi Davora Šalata 'Tumačenje zime'
- esej Krešimira Bagića "Od figure do kulture - perifraza i cirkumlokucija''
- tekst Strahimira Primorca o romanima Nenada Rizvanovića 'Sat pjevanja' i Mire Gavrana 'Jedini svjedok ljepote'
- tekst Zvonimira Mrkonjića o knjizi Jakša Fiamenga 'Tajna mjerenja'
- tekst Davora Šalata o knjizi Seada Begovića 'Uresi'
- tekst Mire Muhoberac povodom smrti akademika Nikole Batušića
- tekst Krešimira Šimića o knjizi Zlate Šundalić 'Životinja i Vidra. O životinjskom svijetu u djelu Marina Držića Vidre'
- tekst Maje Peterlić o knjizi Marine Protrke 'Stvaranje književne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19.stoljeća'
- tekst Davora Dukića o knjizi Slobodana Prosperova Novaka 'Slaveni u renesansi'
- kratke priče Zorana Malkoča, Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena

te još pregršt tekstova o likovnoj umjetnosti, teatru, plesu, filmu, glazbi, itd...

Izašao je 21. broj Balkanskog književnog glasnika koji možete čitati na ovoj adresi
http://www.balkanwriters.com/broj21/index.htm

PROZA
Adnan Repeša, Branislav Zukić, Dušan Radaković, Dženan Šehić, Jusuf Ali Hećimović, Luigi Pirandello,
Ljuba Lozančić, Marija Dugandžija, Revaz Inanišvili, Marijana Nikolajević, Slađana Ristić i Davor Šegota,
Svetislav Aleksin Pavićević, Zoran M. Mandić

POEZIJA
Almir Kolar Kijevski, Ante Pancirov, Bojan Maksimović, Čedomir Ljubičić, Jasmina Marinković, Jelena Stojković Mirić, Krunoslav Šetka, Luka Kuveždić, Marek Čuku, Nena Smiljanić, Slobodanka Živković, Snežana Nešić

Separat: Arhiepiskop Sava, Kako je Dositej Obradović postao zla žena, proza

Separat: Miroljub Todorović, Stalno provaljuje buve, kratka proza

Separat: Tatjana Lukić, La, la, la, poezija

Separat: Radojka Stipišić, Jidiš književnost, studija

ESEJI
Dino Lotinac, Bili Holidej u čaši vina, prikaz
Nebojša Kuzmanović, Obnova renesansnog duha, prikaz
Tamara Lujak, Svež dah Istre, putopis
Vesna Kapor, Večito traganje za sobom, prikaz
Zorislav Paunković, Od omladinskog pisca do klasika, esej

Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov
Broj uredila Vesna Denčić

U četvrtak, 28.siječnja 2010., u 19h,
u HDP-u, Basaričekova 14, Zagreb,
održat će se
književna večer
sa pjesnikom i prevoditeljem Davorom Šalatom.
O njegovoj knjizi pjesama 'Tumačenje zime' (VBZ, Zagreb 2009.)
govoriti će književna kritičarka Darija Žilić,
a tribinu vodi Dorta Jagić.

Predstavljanje romana Ildikó Lovas "Izlaz na Jadran : James Bond u Bačkoj" (Meandarmedia, 2009) održat će se u Klubu kina Grič u Zagrebu (Jurišićeva 6), u srijedu, 27. siječnja 2010. s početkom u 19:00 sati.

U predstavljanju sudjeluju:
Ildikó Lovas,
Neven Ušumović,
Franciska Ćurković-Major,
Ana Čurković,
Marina Kukina,
Helena Miletić,
Annemari Ulamec,
Branko Čegec.

Više o romanu ovdje

Zagrebački poklonici hrvatskog pjesništva ovaj će četvrtak posvetiti velikom hrvatskom pjesniku Josipu Severu. Severov dan smrti glumac Goran Matović i Teatar poezije iskoristit će za kazivanje poezije po školama, knjižnicama, knjižarama.

U podne će u KIC-u Jutro poezije biti posvećeno baš Severu, dok će u 18 sati u Booksi Zagrebačke posvete osvježiti sjećanje na nedavno preminuloga hrvatskog pjesničkog velikana Radovana Ivšića.
U Knjižnici Bogdana Ogrizovića svoje će pjesničke agitacije izložiti Vlado Martek, a na istom će mjestu u 20 sati biti otvoren Teatar poezije uz sudjelovanje Tonka Lonze, Zvonimira Mrkonjića, Zijaha Sokolovića, Ervina Jahića...

Hrvatsko književno društvo
poziva nas
na 5. KNJIŽEVNI SET
u četvrtak 28. 01. 2010. u 19. h
u caffe bar '' S E T ''- Verdijeva 11/A, (pokraj riječkog kazališta I. pl. Zajca) na kojem će biti predstvaljena nova dvojezična zbirka pjesama,
autorice Vesne Miculinić Prešnjak
'Z mojega kaštela/Dal kio castello'

Sudjeluju
Vesna Miculinić Prešnjak
Giacomo Scotti
Laura Marchig
Ernie Gigante Dešković
prof. dr. sc Vasil Tocinovski

stihove kazuju:
Laura Marchig, Žarko Radić, Vesna Miculinić Prešnjak,
Josip Eugen Šeta, Valerio Orlić

glazbeni gost:
Nataša Veljak (violina)

Još dva moja teksta na portalu za kulturu Kupus.net:

- kritika : Igrom protiv diktature ovdje

- blogovlje Pere K. ovdje

Utorak, 26.01. 2010. u 19 sati, u HDP-u

Razgovor o knjizi eseja „Riječi, riječi“ (AGM i HRT, Zagreb 2009.)

Knjiga je nastala temeljem emisije „Riječi, riječi“ koju na Trećem programu hrvatskog radija uređuje Irena Matijašević.

O ovom svojevrsnom rječniku u kojem su zastupljeni tekstovi brojnih autora,
govorit će urednica Irena Matijašević, Marko Pogačar, Zoran Roško i Miroslav Mićanović.

Voditeljica Tribine dekonstrukcije Darija Žilić.

Izašao je novi dvobroj časopisa 'Nova Istra' (broj 3-4/2009., izd. DHK Istarski ogranak, gl.ur. Boris Domagoj Biletić) a u njemu između ostaloga i tri moje kritike : romani 'Meke ulice' Damira Miloša, 'Tragom zmisjke košuljice' Josipa Mlakića i 'Slučajni bestijarij' Ljube Pauzina.

Cjelovit sadržaj novog broja časopisa dostupan ovdje

Godina je 1956. Jedanaest je godina od završetka Drugoga svjetskog rata, ne previše da bi se zaboravio i istodobno sasvim dovoljno da djeca koja su preživjela rat odrastu, da počnu postavljati pitanja i istraživati svoja sjećanja. No srce Europe već je sustigao već drugi, Hladni rat, koji je postavio željeznu zavjesu između Istoka i Zapada...
Te se godine glavna junakinja Amara, sada već odrasla žena, talijanska novinarka, vlakom upućuje na Istok da napravi reportažu o tome kako se uistinu živi na drugoj strani. Osobni joj je pak cilj ući u trag nerazdvojnom prijatelju iz bezbrižnog djetinjstva Emanueleu, čiji je otac židov nekoć bio bogati industrijalac u Firenci. Sve što joj je ostalo od njega pregršt je pisama i bilježnica slučajno pronađena u zidu geta u Lodzu, otkud je židovska obitelj vjerojatno odvedena u strašnu smrt u Auschwitz.

Roman je to u kojem se puno putuje: i prostorno i vremenski. Putuje se podijeljenom Europom: iz Italije do Austrije, Njemačke, Poljske pa do pobunjene Mađarske, ali se i vraća u ratne godine rasnih, vjerskih i političkih progona i provjerava "što je ostalo od Auschwitza".
Roman, koji se u svojem bitnom sloju ispostavlja izrazito političkim, u avanturi glavne junakinje i u sudbinama preživjelih Židova, bivših nacista i razočaranih komunista idealista s kojima se isprepleće njezin život otkriva osjećaj katastrofe i ponora u koji se urušilo dvadeseto stoljeće, razapeto između dvaju totalitarizama.
Pred nama je fascinantno putovanje riječima koje od prve stranice zaokuplja pozornost čitatelja, tražeći njegovo snažno sudjelovanje tako što ga nuka da oči stalno drži otvorene i da na koncu "gorko" razmisli. Roman je to koji podsjeća da prošlost nije uvijek samo nostalgična, da zlo nije jednom zasvagda za nama, no i roman koji ujedno nudi nezadrživu nadu u drukčiji, humaniji svijet.

***

Dacia Maraini (Firenca, 1936) vjerojatno je najznačajnija suvremena talijanska književnica, glasovita i po svom dugogodišnjem feminističkom angažmanu. Autorica je dvadesetak knjiga prevedenih širom svijeta, od kojih su najpoznatije "L'eta del malessere" (Doba nelagode, 1963), "La lunga vita di Marianna Ucria" (1990; u hrvatskom prijevodu Nijema vojvotkinja), "Buio" (Mrak, 1999). Prema nekoliko njezinih knjiga i scenarija Pier Paolo Pasolini, Marco Ferreri i Margarethe von Trotta snimili su filmove.

Na hrvatskom je 2004. objavljena i njezina knjiga "La nave per Kobe" (Brod za Kobe, Disput) sa sjećanjima na vrijeme internacije u koncentracijskom logoru u Japanu podignutom za protivnike japansko-talijanske fašističke alijanse. "Vlak posljednje noći" (Il treno dell'ultima notte, 2008) posljednji je njezin roman.

Talk show 'Kava i kolači' kojega već duže vrijeme organizira i vodi Ivica Prtenjača, u novom izdanju ugostit će Srećka Horvata, autora pet publicističkih knjiga i šeste, nedavno objavljene u Nakladi Ljevak - "Ljubav za početnike - ili zašto možemo voljeti samo u znakovima".

Njih će dvojica snažnije propitati sve teme Horvatovog rada, stoga očekujte zanimljiv razgovor o filozofiji, politici, subverzivnim filmovima i dakako, ljubavi...

Ostajemo li cijelo vrijeme početnici u ljubavi?

Spomenuto će se događanje održati u nedjelju, 24. siječnja 2010., u 18 sati, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

Ciklus tribina «Grički dijalog» u suradnji s Hrvatskim društvom pisaca u Profil Megastoru ide dalje:

Razmjeni me, prevedi me.
Kamo i zašto pisci putuju?

O tim i drugim pitanjima u ponedjeljak, 25. 01. 2010. u 19 sati u Profil Megastoru raspravljat će moderatorice Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik i njihovi gosti: Miljenka Buljević, Nikola Petković, Borivoj Radaković, Roman Simić Bodrožić i Davor Šalat

Krešimir Bagić dobitnik je ovogodišnjeg, osmog po redu, izdanja nagrade »Dobriša Cesarić«, koja se dodjeljuje za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama. Njegova je zbirka »Trebalo bi srušiti zidove« proglašena najboljom među osamdesetak pristiglih rukopisa, a prema riječima samog laureata riječ je zbirci koja se bavi prostorom ljudske slobode.
Nagrada »Dobriša Cesarić« dodjeljuje se u sklopu »Dana Dobriše Cesarića«, pjesničke manifestacije koju je 2002. godine pokrenuo Grad Požega uz suorganizatora - Društvo hrvatskih književnika, a prošlogodišnji dobitnik bio je Ivica Prtenjača.

Austrijski kulturni forum raspisao je natječaj za Nagradu »Albert Goldstein« za promicanje suvremene austrijske književnosti, a prijedlozi se mogu predati najkasnije do 15. travnja.
Riječ je o jednokratnoj i izravnoj potpori za promicanje nakladništva, odnosno za objavljivanje jednoga suvremenog austrijskog naslova - proznog djela ili poezije, u iznosu od dvije i pol tisuće eura.
Prijedlozi se trebaju se predati Austrijskom kulturnom forumu na adresu Gundulićeva 3, 10 000 Zagreb, ili na e-mail: literatur@kulturforum-zagreb.org te u kopiji putem pošte.
Nagrada je utemeljena u počast i sjećanje na hrvatskog izdavača, urednika, pisca i prevoditelja Alberta Goldsteina, preminuloga 2007.

U petak 22. siječnja 2010. u 18 sati,
u svečanom foyeru HNK u Osijeku (Županijska 9)
održat će se

promocija romana
"Unterstadt" Ivane Šojat-Kuči.

O romanu će govoriti:
Ivana Šojat-Kuči, autorica,
Helena Sablić Tomić, književna kritičarka
i Seid Serdarević, urednik.


O romanu ovdje

Na portalu www.digitalne-knjige.com objavljene su još tri nove digitalne knjige: .

- Drugo nadopunjeno izdanje knjige "Mirno spavaj anđele..." Elfride Matuč Mahulje , nastalo je na osnovu želje autorice knjige da sav prihod koji se ostvari prodajom tiskanog izdanja knjige bude preusmjeren u korist Savjetovališta "Luka Ritz", koje se shodno svom imenu zalaže za promicanje tolerancije i nenasilja među mladima.
Tu knjigu u tiskanom izdanju možete naručiti tako da kliknete na ovaj link
Kupnjom knjige pomoći ćete u ostvarivanju mirnijeg suživota i promicanja tolerancije i nenasilja među mladima.
Digitalno izdanje te knjige možete preuzeti klikom na ovaj link

- Knjiga "Na putu do istine" daje detaljne odgovore na 52 (uglavnom) provokativna pitanja o Hare Krišna pokretu koji je u društvu današnjice nerijetko zaogrnut velom predrasuda. Neke od tema su: razlika između duhovnosti i religije, sekte, ispiranje mozga, vegetarijanstvo, bunt protiv ustrojstva moderne civilizacije, itd. U dodatku knjige nalazi se izvrsan akademski esej 'Katolički matrix', autora Pavla Jurića, profesora filozofije, sociologije i religijskih znanosti.
Tu knjigu možete preuzeti klikom na ovaj link

- Zbirka pjesama "Samo u prolazu", Vladimira Pavića, može poslužiti kao vodič kroz labirint koji vodi do jedne drevne, gotovo zaboravljene civilizacije koja je kroz tisućljeća čovječanstvu nudila savršenstva i ideale za kojima čovjek današnjice svakodnevno žudi. Da biste uspjeli doći u kontakt sa jednim sasvim drugačijim svijetom, neophodno je da tijekom čitanja ove poezije stavite na stranu sve svoje predrasude, sumnje i čvrsto ukorijenjena uvjerenja – i u svojim mislima krenete na put u jednu sasvim drugačiju realnost; onu koja se beskonačno rasprostire izvan domašaja ljudskih osjetila - prostranstvo iznad svjetovne metafizike, parapsihologije i mistike. Ono što je zajedničko skoro svim pjesmama ove zbirke, snažna je duhovna poruka koja prenosi mudrost starih vremena; poruka koja ima za cilj trgnuti čitatelja iz vrtloga svakodnevnog života i inspirirati ga da krene pustolovnim putem u potragu za svojim vlastitim jastvom, bićem koje vječno postoji iza iluzornog ogledala zvanog materijalni svijet.
Knjigu možete preuzeti klikom na ovaj link

KRITIKA: Jose Saramago - 'Kolebanje smrti' (V.B.Z., 2009.)

Iako je već duboko zakoračio u deveto desetljeće života, portugalski nobelovac Jose Saramago (1922) ne prestaje pisati i svojim romanima izazivati kontroverze i polemike. Tako je na predstavljanju prije nekoliko mjeseci objavljena romana 'Kain' portugalski pisac izazvao oštru reakciju Katoličke crkve Bibliju proglasivši „priručnikom lošega morala punim užasa, incesta, predaje i klanja“ i „katalogom okrutnosti i najgorih ljudskih osobina“, izjavivši pritom i kako bismo“bez Boga vjerojatno bili bolji ljudi“. Dok iščekujemo hrvatski prijevod Saramagova 'Kaina', u prilici smo pročitati njegov nedavno na hrvatski jezik preveden pretposljednji roman, 'Kolebanje smrti' (V.B.Z., prev. Dejan Trdak), u kojemu također ne nedostaje kontroverzi i kritika upućenih Katoličkoj crkvi. Tako npr. na 30. stranici romana visoki predstavnik Katoličke crkve priznaje kako se njihovi svećenici samo prave da vjeruju u vječni, zagrobni život, jer, kako kaže, „moramo svoju robu učiniti privlačnijom“, uz objašnjenje kako njihova religija postoji kako bi ljudi proveli život u strahu, a zatim, kad dođe njihov čas, prihvatili smrt kao oslobođenje. No problem bi nastao kad bi ljudi prestali umirati jer bi religija izgubila svoj raison d’etre, a upravo je to osnovni motiv Saramagova romana. Naime, točno u ponoć 31. prosinca neodređene godine u neimenovanoj zemlji zavladala je vječnost, odnosno ljudi su prestali umirati. Nakon početna oduševljenja i razdraganosti u najširem slojevima društva zbog novostečene besmrtnosti i „života lišena svakodnevnog straha od zveketa Parkinih škara“, počinju se javljati problemi: bolnice bivaju pretrpane ljudima koji vegetiraju na granici života i smrti, pogrebna poduzeća ostaju bez posla, osiguravajuća društva propadaju zbog otkazivanja polica životnih osiguranja te cjelokupnoj ekonomiji u dugoročnom razdoblju slijedi kolaps zbog mijenjanja dobne strukture stanovništva i progresivna povećanja ljudi kojima bi trebalo stoljećima isplaćivati mirovine. A i Crkva, ponovimo, doživljava tešku krizu identiteta, jer bez smrti nema uskrsnuća, a bez uskrsnuća nema Crkve.

Saramago je roman sastavio od dva dijela; u prvome dijelu – slično kao i u svom najpoznatijem djelu, 'Ogledu o sljepoći', gdje je čovječanstvo iznenada bilo zahvaćeno epidemijom sljepila – Saramago konstruira fantastičnu, nezamislivu situaciju i potom propituje implikacije takva stanja na društvenu zajednicu, s filozofskog, kulturološkog, religijskog i sociološkog stanovišta. Lišen protagonista i sveden na razradu i analizu posljedica izbjegavanja neminovnosti, ali uz veliku dozu ironije posredovanu iz pozicije duhovita i lucidna sveznajućeg pripovjedača, prvi se dio romana svodi na satiričnu, iako vrlo ozbiljnu filozofsko-sociološku studiju, koja kao temeljni cilj ima obračun s licemjerjem očitovanim u odnosu ljudi, ali i institucija (Crkve, medija, političkih struktura) spram bolesnih, starih i nemoćnih, potpuno u skladu s citatom iz Knjige proroka: „Sve će nam manje biti jasno što je to ljudsko biće“, kojim autor, nagovješćujući njegovu pesimističnu odrednicu, otvara roman.

U drugome dijelu rukopisa slijedi novo iznenađenje; Saramago u priču uvodi protagonista, i to u liku ni manje ni više nego same Smrti (koju u romanu, nakon vrlo lucidne intervencije upravo toga lika, u nastavku piše malim početnim slovom). Nakon sedam mjeseci štrajka Smrt je poslala pismo ravnatelju javne televizije s nalogom da ga osobno pročita na početku večernjih vijesti, u kojemu objašnjava da je ono što ju je nagnalo da prekine sa svojom djelatnosti – da prestane ubijati i ode na odmor – bila želja ljudima koji je toliko mrze pokazati kako nimalo lijepo ne bi izgledali njihovi životi kada bi ljudi prestali umirati, te da vječnost nije nimalo privlačna jer živjeti vječno ne znači i prestati starjeti. Smrt se u tom pismu također simbolički posipa pepelom priznajući kako je njezin prijašnji način djelovanja – koji se sastojao od podmukla i nenajavljena oduzimanja života – bio nepravedan, te je najavila novu praksu – svaki će čovjek od nje sedam dana prije smrti dobiti pisanu najavu (u ljubičastoj omotnici) kako bi imao vremena dovesti u red ono što mu je preostalo od života te sastaviti oporuku, poplaćati sve račune i poreze i pripremiti se za dolazeći kraj. Smrt, kao što je i najavila, uskoro počinje slati pisma (što čini teleportirajući ih oštrim pokretom ruke) primaoci kojih dakako reagiraju histerično, ali ipak, malo-pomalo, društvo se stabilizira, starački domovi i bolnice se prazne, osiguravajuća društva mogu odahnuti, pogrebnici zadovoljno trljaju ruke, a Crkva s ponosom zaključuje kako budućnost pripada Bogu (no ne bez prešutne dvojbe ima li Bog ovlasti nad Smrću ili je Ona u poretku stvari ipak stepenicu više od Njega).

I tako sve do dana kada Smrt, ni nakon tri pokušaja, pedesetogodišnjem vilončelistu ne uspijeva predati omotnicu s najavom njegove smrti. Kako bi riješila nepredviđeni problem, Smrt uzima obličje tridesetsedmogodišnje žene i odlazi vidjeti o kakvu je to čovjeku riječ, te mu osobno uručiti kuvertu. No poprimivši oblik žene Smrt poprima i ljudski karakter, pa tako i upoznaje emocije, a potajno slijedeći vilončelista, prisustvujući probama i uživajući u koncertima njegova orkestra te mu praveći nevidljivo i tiho društvo u njegovu domu, Smrt postupno otkriva i – ljubav, jer u introvertiranom, osamljenom glazbenom umjetniku prepoznaje i djelić svoga iskustva. Naravno, kako jedno vodi drugome, naposljetku je uslijedila i konzumacija ljubavi, a nakon nje i neizbježna rečenica: „Sljedećeg dana nitko nije umro“, kojom Saramago logično zaključuje svoj izvrstan roman, zatvarajući krug, ali i perpetuirajući početnu situaciju. 'Kolebanje smrti' tako se ispostavlja apologijom umjetnosti, ali i romanesknim apostrofiranjem i debanaliziranjem one poznate: Ljubav pobjeđuje sve. Pa čak, zašto ne, i smrt.

Svoju fantastičnu premisu Saramago uspijeva prikazati posve uvjerljivom, što čini vrlo inteligentnim promišljanjem i predviđanjem posljedica takve situacije, koju ne propušta iskoristiti u svrhu vrlo oštre kritike brojnih društvenih čimbenika i anomalija. Esejističku suhoparnost prvoga dijela rukopisa autor uspješno neutralizira ironijskom impostacijom i neočekivanim uvođenjem nesvakidašnje protagonistice. Ona se unatoč svojoj (samorazumljivoj) hladnoći i okrutnosti na trenutke doima čak i simpatičnom, pa čitatelj postupno čak počinje suosjećati sa Smrti, zbog njezine vjekovne osamljenosti i sveopće omraženosti. Saramago se ponovno pokazuje iznimnim stilistom i velikim eruditom, njegov je vokabaular iznimno bogat, a intelekt unatoč poodmakloj dobi vrlo živ. Slično kao u romanima 'Sva imena' i 'Godina smrti Ricarda Reisa' autor se i ovdje služi osebujnom tekstualnom formom lišenom upravnog govora, s dugim, meandrirajućim, vrtložnim sentencijskim sklopovima oslobođenim interpunkcijske stege i neprekidanim ulomcima, a čitatelju upoznatu s njegovim opusom (posebice s romanom 'Sva imena') autor je priuštio i uživanje u prepoznavanju određenih (auto)referencijskih signala i autocitata.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 412-413, prosinca 2009.

U srijedu, 20. siječnja 2010, u 19h, SFera i Profil Megastore pozivaju vas na multimedijsko predavanje - Prva književna blog turneja u Hrvatskoj - koje će se održati u prostorijama Profil Megastorea (Bogovićeva 7,Zagreb).

Na prvom ovogodišnjem predavanju SFere u Profilu dvije mlade književnice Irena Rašeta i Ivana D. Horvatinčić, predstavit će novi koncept promocije knjiga u Hrvatskoj - prvu hrvatsku književnu blog turneju i ujedno prvu blog turneju u Hrvatskoj uopće.
Dvije spisateljice tim projektom zajednički predstavljaju svoje nove
romane, Rašetin 'Cabron' i D. Horvatinčić 'Pegazare', a u tome će im pomoći urednica obaju knjiga, Tatjana Jambrišak.

- Knjiga sabranih priča
Igora Rajkija
'Zadirivalište'
na ovome linku

- Zbirka poezije
Nele Milijić
'Profesija: Passenger'
na ovome linku

Srijeda, 20.01. 2010. u 19 sati,
u Hrvatskom društvu pisaca, Basaričekova 24, Zagreb,

Razgovor sa Marijanom Jerkić Rukavinom

O njezinoj zbirci pjesama „Herbarij“, koja će uskoro izaći u izdavačkoj kući Lunapark, govori pjesnik i kritičar, urednik u izdavačkoj kući Lunapark Branko Maleš.

Voditeljica Tribine dekonstrukcije Darija Žilić.

Intervju : Ante Tomić : ovdje

O jednom od najljepših, najboljih i najznačajnijih romana objavljenih u posljednjih nekoliko godina, o romanu 'Priča o ljubavi i tmini' slavnoga izraelskog pisca Amosa Oza na TRIBINI govorit će profesor doktor Viktor Žmegač, prevoditeljica Andrea Weiss Sadeh, urednik Seid Serdarević, a ulomke iz romana će čitati Vlatka Bjegović.

Tribina će se održati u Židovskoj općini, Palmotićeva 16, Zagreb
u utorak 19. siječnja 2010. u 19.00 sati

Izašao je novi broj časopisa 'Europski glasnik' (br. 14/2009.9
gl.ur.Dražen Katunarić

Časopis na 800-tinjak stranica donosi integralni rukopis Johna Ruskina "I ovome posljednjem", te rubrike 'In memoriam Tei Benčić Rimay', 'Kriza obrazovanja', 'Zaglupljuje li nas internet?', 'Arhitektura osjetila', 'Poezija'...

Cjelovit sadržaj ovdje

Na kioscima je
novi broj
"Vijenca"
(samo 10,00 kn)
a u njemu,
između ostaloga
i
moja kritika knjige
Daniela Pennaca
'Iz magareće klupe'

*******

Novi "Vijenac" još donosi:

- kolumnu lingvistkinje Nives Opačić
- tekst Ljerke Car Matutinović o knjizi Tomislava Milohnića 'P.S.Dodir svjetlosti'
- esej Krešimira Bagića "Od figure do kulture - ekfraza''
- tekst Strahimira Primorca o romanu Damira Karakaša 'Sjajno mjesto za nesreću'
- tekst Zvonimira Mrkonjića - U spomen : Tea Benčić Rimay
- tekst Mire Muhoberac o knjizi Ive Vojnovića 'Lapadski soneti'
- tekst Branimira Bošnjaka povodom smrti Radovana Ivšića
- tekst Josipa Lisca Branimiru Glavičiću u spomen
- tekst Tomislava Žigmanova o knjižnoj produkciji vojvođanskih Hrvata u 2009.
- tekst Darka Juke o sedam novih izdanja u nakladi ogranka Matice hrvatske - Čitluk
- tekst Mirte Špoljarić o knjigama iz muzikologije u 2009.

te još pregršt tekstova o likovnoj umjetnosti, teatru, plesu, filmu, glazbi, itd...

Centar za knjigu objavio je novi, sjajan broj časopisa 'Quorum' - broj 3-4/2009.

Časopis 'Quorum' nastavljajući dobru tradiciju uzbudljive pustolovine objavljivanja autora i tekstova, koji na izniman načinu podsjećaju na jezik svakodnevnice i prostor kulture, nudi u dvobroju (3-4/209): intervju broja "Preko svih granica" s NEVENOM UŠUMOVIĆEM (razgovarao i temat priredio SLAĐAN LIPOVEC), njegovu novu priču "Slavujev jezik" i kritički tekst ISTVÁNA LADÁNYIA "Između". Obilježeno mjesto u Quorumu su književne prakse, koje su objavljivanjem domaće i prevedene poezije i proze sjecište (ili rečeno naslovom ciklusa pjesama ASJE BAKIĆ "ogledanje u dvogledu"), kruženje oko disanja i pisanja (MIROSLAV KIRIN), ili ono što se uvijek događa kad tekstove, poeziju objavljuje DANIJEL DRAGOJEVIĆ, pjesnik "pokretnih dobara". Opsežan i raznolik ciklus pjesama "Požar" potvrđuje sve ono što je dosada rečeno, ali i neizrečeno, nedodirnuto u njegovu pjesništvu. Poezija Danijela Dragojevića odupire se unaprijed zacrtanim i očekivanim opisima, katalogizacijama i vrednovanjima, jer u svojoj jednostavnoj složenosti, heterogenosti i stvaranju "uvećanih dobara koja kidaju granicu" uvijek je poziv čitanja koja će biti različita, prepuna čvorova, mjestimičnih zamki poduprtih mišlju "da smo odveć nemoćni i smrtni".
Intrigantna i samotnička poezija stiže nam u cjelovitoj knjizi koju je, podsjećajući nas na buntovništvo i revolt, koju potpisuje pjesnik D. A. LEVY "Pjesma smrti iz samostana u predgrađu" (preveo: DAMIR ŠODAN).
Domaće prozne snage (RENATA VALENTIĆ, ŽELJKO BARIŠIĆ, SVJETLANA GJONI, IVANA SAJKO) i gostujuće pripovjedačke zvijezde (MIRANDA MELLIS i Irci: PATRICK COTTER, MARY MORRISSY, ÉILÍS NÍ DHUIBHNE, MICHEÁL Ó CONGHAILE, PHILIP Ó CEALLAIGH) daju nam mjeru i uživanja i zabrinutosti.
Tragovi tko zna čijeg čitanja s esejom LUKE BEKAVCA u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku potresaju čitatelja dok propituje i smisao pisanja i sudbine ljudi i njihova (umjetničkog) djelovanja i stradanja.
Posvajanje prostora (putopis MARTE MAGLOV po Čileu), temat koji priređuje IVAN KAPEC o aktualnom fenomenu slobodne glazbe i neuvijene kritičarske prakse: (BRANISLAV OBLUČAR/ Ana Brnardić: Postanak ptica; MARKO POGAČAR/ Predrag Lucić: Sun Tzu na prozorčiću; KATARINA BRAJDIĆ/ Damir Šodan, Pisma divljem Skitu; SAŠA ĆIRIĆ/ Mirko Demić: Molski akordi; IVAN MAJIĆ: Marinko Koščec/ Centimetar od sreće).
Fotografije potpisuje DIJANA KLARIĆ, a Quorumov dizajn VLADIMIR KONČAR.

Radni kolektiv Gradske knjižnice Umag hrabro je bacio pogled na prozu proteklog desetljeća i iz popularizacijskih pobuda sastavio listu svojih favorita.
Pogledajte kojih 10 naslova hrvatske proze preporučuju za čitanje!

Ponose se činjenicom da su isti tip liste sastavili i za "štokavsku okolicu".

Pored svega toga, tu je i izbor 50 naslova hrvatske proze kao podsjetnik na godine 2000.-2009

Sve to na ovom linku

Hrvatsko književno društvo
poziva
na 4. KNJIŽEVNI SET

u četvrtak 14. 01. 2010. u 19. h
u caffe bar '' S E T ''- Verdijeva 11/A,
pokraj riječkog kazališta I. pl. Zajca)

na kojoj će predstaviti novu knjigu pjesama
Roberta Roklicera

o knjizi će govoriti: Valerio Orlić

stihove kazuju: Olivera Baljak, Robert Roklicer
gosti večeri :
pjesnik Nedjeljko Kaveljević Ždero, maestro Mario Šimunović - (gitara)

KRITIKA: Niklas Radstroem - 'Gost' (izd. AGM, Zagreb, 2009.)


Kao treći naslov u AGM-ovoj biblioteci autobiografskih i biografskih knjiga – nakon dnevničkih zapisa s brodskih putovanja Joshue Slocuma i autobiografije Sławomira Mrožeka – nedavno je izašao roman 'Gost' Niklasa Radstroema, 56-godišnjega švedskog autora osam romana, trinaest zbiraka poezije i brojnih knjiga kratkih proza, eseja, priča za djecu i filmskih scenarija. Kao i u svom kazališnom komadu 'Hitlerovo djetinjstvo', kojim je stekao svjetsku slavu, Niklas Rodstroem u romanu 'Gost' bavi se autentičnim događajima iz života stvarnih osoba, ovaj put dvojice ljudi koji su, za razliku od glavnoga lika njegove slavne spomenute drame, ostavili pozitivan trag u povijesti. I to u povijesti književnosti.

Roman 'Gost' naime tematizira pet tjedana dugo razdoblje koje je Hans Christian Andersen u proljeće 1857. proveo kao gost u kući Charlesa Dickensa. O tome kakav je dojam danski pisac ostavio na svoje domaćine dovoljno govori natpis što ga je nakon Andersenova odlaska Dickens objesio na zid gostinjske sobe u kojoj je Andersen spavao, koji glasi : »Ovdje je danski pisac Hans Christian Andersen spavao pet tjedana koji su se mojoj obitelji činili kao cijela vječnost.« Na ne baš blistav dojam koji je Andersen ostavio nije utjecalo samo njegovo nepoznavanje engleskog jezika, koje je otežalo komunikaciju s Dickensom i članovima njegove obitelji; osim velikih razlika u karakterima dvojice slavnih pisaca idilu Andersenova boravka narušila je i nesređena obiteljska i bračna situacija u Dickensovu domu.

Iako je Charles Dickens tada bio na vrhuncu slave (baš kao i Andersen, uostalom), on je počinjao osjećati zamor i svojevrsno nezadovoljstvo životom i brakom (što će nedugo potom rezultirati i razvodom od supruge Catherine), a loše raspoloženje još je bilo potencirano nedavnom iznenadnom smrću njegova vrlo bliskog prijatelja Douglasa Jerroda. A da je situacija u Dickensovu braku bila bolja i da je Andersen bolje poznavao engleski jezik, dvojica su pisaca mogli postati nerazdvojnim prijateljima jer ih je, unatoč oprečnim karakterima, ipak štošta povezivalo. Naravno, osim spisateljske darovitosti ali i taštine – koja se ipak manifestirala na različite načine, u Dickensa u despotskim manirima, strogoći i uštogljenosti, a u Andersena u zaigranoj ekscentričnosti, porivu da uvijek bude u središtu pozornosti i naivnoj nesvjesnosti o dojmu koji ostavlja na druge ljude – Dickensa i Andersena povezivala je i slična prošlost, odnosno teško djetinjstvo. Obojica su pisaca odrastala u vrlo skromnim životnim uvjetima te su prije vremena bili prisiljeni odrasti i preuzeti odgovornost i posao – Dickens je još kao dvanaestogodišnjak nadničario u tvornici krema za cipele, a Andersen je u istoj dobi radio u tvornici duhana. No to se različito manifestiralo u njihovom stvaralaštvu, u Dickensa kao socijalna osjetljivost i angažiranost te zgražanje nad društvenim nepravdama i zalaganje za reforme, o čemu nije samo pisao u svojim djelima nego je i aktivno pokušavao pomoći putem dobrotvornih akcija i društvenog angažmana, dok se Andersen od trauma proživljenih u ranoj dobi branio bijegom u svijet mašte, idealizirajući i sentimentalizirajući mnogo toga što je bilo najteže u njegovu djetinjstvu.

U obojice pisanje je imalo osobine ritualizirana sjećanja u kojima se piščeva prošlost neprestano pojavljuje u uvijek novim oblicima; kako Radstroem posebno ističe, »obojica su stvorili sami sebe i utrli put za liberalne, građanske ideale devetnaestog stoljeća jer su bili ljudi koji su počeli ni od čega – ljudi koji nisu dobili svoj identitet zbog aristokratske prošlosti, već su ga stvorili vlastitim radom«. Dok se Andersen čvrsto držao romantične slike umjetnika i do kraja života ostao sanjarom i osamljenikom, Dickens je bio angažirani poslovni čovjek, a trud koji je posvećivao financijskim i autorskim aspektima pisanja (u smislu autorskih prava) ostavio je tragove sve do današnjih dana – u honorarima i zakonima o autorskom djelu. Tim više žalimo zbog jezične barijere što se između njih prepriječila, jer da nije bilo tako, u Andersenu je Dickens mogao pronaći nekoga tko bi mogao na neko vrijeme pružiti utočište njegovoj zabrinutosti i nemiru zbog nezadovoljstva u braku, dok bi Andersen u Dickensu mogao pronaći istinskog prijatelja u druženju s kojim bi donekle odagnao osjećaj samotnosti i barem nakratko utažio vlastitu želju za ljubavlju i prisnošću, čega je cijelog života ostao uskraćen. Ipak, nažalost, oni se do kraja Andersenova boravka ne uspijevaju zbližiti te ostaju nedostupni jedan drugomu i međusobno neshvaćeni – Dickens zadržava sliku o Andersenu kao o taštu i zaigranu, nezrelu sanjaru ne prepoznajući njegovu golemu neutaženu potrebu za ljubavlju, prijateljstvom i bliskošću, a Andersen u Dickensu ne uspijeva vidjeti čovjeka koji se bori s vlastitim demonima i polagano umire iznutra te čiji život odjekuje prazno i gluho iako je zapravo ostvario sve svoje mladenačke snove.

Tako, iako je u osnovi riječ o sažetu romanesknom prikazu životopisa dvojice velikih pisaca obogaćenu nizom anegdota i humornih detalja proizišlih iz apsurdnosti situacije nerazumijevanja među dvjema slavnim osobama (zbog Andersenova nepoznavanja engleskog jezika), roman 'Gost' istodobno je i zanimljiv književnopovijesni dokument u kojemu autor razlaže izvore iz kojih su Dickens i Andersen crpli nadahnuće i ideje, istodobno pritom otkrivajući i zanimljive metode kojima su se služili pri stvaranju svojih djela. Unatoč njezinoj književnopovijesnoj vrijednosti, riječ je ponajprije o toploj, nježnoj i suptilnoj priči o lomovima u komunikaciji i teškoći (ne)razumijevanja, ali i o površnosti kao čestu obilježju našeg odnosa s drugim ljudima te o našoj nespremnosti da otvorena srca i uma pristupimo tuđim navikama i karakternim osobitostima te intimnim željama, htijenjima i težnjama drugih ljudi, koje zbog tog često bivaju krivo protumačene te naši sugovornici ostaju neshvaćeni. Time bivamo okljaštreni za puninu odnosa s bližnjima, zakinuti za sve one divne emocije kojima smo svoje živote, drukčijim pristupom drugoj osobi, mogli oplemeniti.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 397, svibnja 2009.

Mladi nakladnik 'Sandorf' pojavio se koncem 2007. godine i privukao pažnju različitim knjigama poput intelektualne biografije Hannah Arendt, a osobito novim romanom Damira Karakaša ”Sjajno mjesto za nesreću” i biografijom Gabriela Garcije Marqueza, zanimljivim, ali tematski poprilično različitim knjigama, s kvalitativnim uzletom.

Intervju s urednikom i suvlasnikom 'Sandorfa' Ivanom Sršenom pročitajte ovdje

Od dječačkog otkrića da se film ne sastoji „iz jednog komada“, Petar Krelja ne prestaje istraživati tajne i zamke koje, osim tog rano demaskiranog privida kontinuiteta stvorenog montažom, krije njegova omiljena vizualna igračka. Od ranih tekstova objavljenih sredinom 1960-ih do danas, pita se na koji nas način medij, kojem se posvetio 'izvana' - kao strastveni gledatelj i kritičar, a 'iznutra' – kao redatelj, tjera da mu tako slijepo vjerujemo čak i onda kada neprikriveno izmišlja i obmanjuje. A istodobno i koliko u toj 'laži' ima istine?

Taj nekoliko desetljeća dug istraživački put od 'ontologije' i mehanike' do 'poetike' filma, od igrane fikcije i dokumentarne fakcije, i natrag, popločan je milijunima komada (slika), tisućama naslova i imena, nizom autentično filmskih fenomena (poput elipse, flashbacka, stop-fotografije), odnosno filmskih „metoda i postupaka“ koji su upravo u žarištu ove knjige. Kreljin esejistički opus predstavljen je – baš „kao (događaji) na filmu“ - sa zamjetnim elipsama, s dubinskim flashbackovima i flashforwardima po memoriji svjetske i hrvatske kinematografije, ali i subjektivnim svjedočanstvima o vlastitom dokumentarističkom suočenju s 'mehanikom' filma i 'poetikom' zbilje.

Petar Krelja (Štip, Makedonija, 1940), filmski kritičar i redatelj, osnovnu školu pohađao je u Starome Gradu na otoku Hvaru, maturirao u Puli, diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve filmske kritike publicirao u srednjoškolskom listu Istarski borac. Dugogodišnji filmski kritičar Radio- Zagreba (kasnije Hrvatski radio). Autor dviju knjiga: 'Golik' (1997), 'Ispod crte' (2005).
Prema vlastitim scenarijima režirao četiri cjelovečernja igrana filma ('Godišnja doba',1969 ; 'Vlakom prema jugu', 1981; 'Stela', 1990; 'Ispod crte', 2003), dva dugometražna dokumentarca ('Anina američka adresa',2005; 'Moja susjeda Tanja', 2006),i 235 filmskih i televizijskih dokumentarnih i obrazovnih ostvarenja (Recital, Splendid isolation, Povratak, Prihvatna stanica, Njegovateljica, Radni tjedan, Na primjeru mog života, Kovačica, Mariška band, Na sporednom kolosijeku, Američki san, Evina klasa, Spaljeno sunce, Opera bestial, Maratonac, Drugi Dubrovnik, Preko granice, Ptice...).

Gotovo da nema književnoga povjesničara ili kritičara koji neće spomenuti da pjesništvo Nikice Petraka pripada zrelijim, konzistentnijim i homegenijim pjesničkim opusima suvremene hrvatske književnosti. Petrak već pola stoljeća disiplinirano i bez radikalnih rezova ispisuje »kontinuiran lirski dnevnik« (T. Maroević) prožet tradicionalnim motivima ljubavi, smrti, zemlje, tijela, zaborava, beznađa, neizvjesnosti, nade, smirenja... Njemu se poezija javlja kao »istoznačnica života« (P. Pavličić) i umjetnosti, a jedinstvenost Petrakova rukopisa koji se kreće u rasponu od intimističke do političke poezije leži u njegovu (auto)ironičnom poimanju vlastitih i kolektivnih opsesija: od tradicije, povijesti i jezika, glavnih uporišta autorova lirskoga subjekta, Petrak vremenom odustaje, objavljujući opušteno i razigranim stihom čak i vlastito »ispadanje iz povijesti«!

Mjerilima tipologije, Petrak je »razlogovac« koji to po mnogočemu i nije, »mihalićevac« s urođenim osjećajem za jezičnu melodiju, pjesnik koji je u suvremenoj hrvatskoj poeziji uz Borisa Marunu najbolje osjećao i trebao čitatelja, pa ne treba čuditi da je Petrak postao antologijskim pjesnikom. I to već za života - kako bi vjerojatno s ironijom primjetio pjesnik, prevoditelj, esejist i enciklopedist Nikica Petrak.

KRITIKA: Donald Barthelme - 'Raj' (Profil, 2009.)

Rođen u Philadelphiji, Donald Barthelme (1921–1989) studirao je novinarstvo na Sveučilištu u Houstonu, potom radio kao izvjestitelj za Houston Post, bio ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Houstonu, urednik tjednika Location te predavač na nekoliko uglednih američkih sveučilišta. Najpoznatiji je bio kao pisac kratkih priča (objavio je devet knjiga kratke proze), ali je napisao i četiri romana te dvije knjige osvrta, ogleda i razgovora. Dobitnik je više uglednih književnih nagrada – National Book Award, Guggenheim Fellowship, Pen/Faulkner Award i slovi za jednog od najinovativnijih i najvažnijih autora suvremene američke književnosti.

Roman 'Raj' prvo je djelo Donalda Barthelmea prevedeno na hrvatski jezik, u Sjedinjenim Državama izvorno objavljeno još 1986. U njemu pratimo dinamiku odnosa između nedugo razvedenog 53-godišnjeg arhitekta Simona i njegovih triju sustanarki, dvadesetogodišnjih manekenki Anne, Veronice i Dore koje je Simon pozvao da žive sa njim u njegovu stanu, nakon što ih je upoznao u jednom baru i saznao da ih je menadžer zaribao za honorar te nemaju gdje spavati. Iako se Simonu pruža prilika proživjeti jednu od navodno najčešćih muških fantazija, naslov romana 'Raj' ispostavlja se ironičnim, jer autor, dosljedan postmodernističkoj praksi, iznevjerava očekivanja i rukopis (a i naivna čitatelja) lišava većeg broja opisa raskalašenih seksualnih igrica. Njih je, kako saznajemo, u razdoblju od nekoliko mjeseci (koliko su manekenke živjele sa Simonom) s vremena na vrijeme i bilo, ali, prema riječima djevojaka, iako njihov stanodavac »dobro vlada tehnikom«, one ipak nisu bile preveć zadovoljne Simonovim krevetnim performansama, čemu je vjerojatan razlog u njegovoj poodmakloj dobi. Mario Suško, prevodilac romana i autor pogovorne bilješke, u tome prepoznaje i svojevrsnu autorovu subverzivnost jer, stavljajući na kušnju Simonovu muškost, djevojke kao da potkopavaju i maskulinistički ustroj onodobnog američkog društva (sredina 80-ih godina prošlog stoljeća), ali i tradiciju američkog načina života u cjelini. Tako, iako Simon živi nekovrsnu imaginaciju nezaslužena raja, roman se pokazuje ironičnom beletrizacijom one poznate: pazi što želiš jer bi ti se želja mogla ispuniti te se zapravo pretvara u ne previše zahtjevnu i pomalo lakonski realiziranu, satiričnu meditaciju o gubitku iluzija i melankoliji koja ostaje nakon ispunjenja želje te bi se o 'Raju' moglo govoriti i kao svojevrsnu romansiranju postkoitalne depresije.

Barthelme naraciju, gotovo u potpunosti lišenu događanja, dinamizira fragmentarnošću rukopisnoga tkiva, a roman koncipira nizanjem vrlo brojnih (60–70), kratkih (stranica do dvije) i uglavnom dijaloški zasnovanih poglavlja. Fabula je vrlo oskudna – baš kao što je i inače svakodnevna stvarnost uglavnom ispunjena praznim hodom – pa autor stranice ispunjava opisima dokonih lješkarenja Simona i manekenki, koji se protiv dosade bore ispraznim konverzacijskim seansama lišenim dubljih uvida i zanimljivijih opservacija. Uočljiva je autorova hladnoća i distanciranost od likova, ali i njegova vještina u dijaloškoj karakterizaciji protagonista, slijedom čega čitatelj već nakon nekoliko izgovorenih rečenica formira vjernu sliku Simonova psihološkog i karakternog profila – Simona naime obilježava rastuća doza cinizma i rezignacije te on ostavlja dojam čovjeka koji je mnogo toga prošao i kojega malošto još može iznenaditi, a oduševiti više gotovo ništa. Prizor Simonova prazna stana nakon odlazaka djevojaka simbolična je preslika njegove sve ispraznije egzistencije, a takva njegova stanja potvrda su i Simonovi razgovori s psihijatrom, koje autor donosi u kratkim ulomcima koji razbijaju linearnost pripovjednoga tijeka, i koji, posredovani iz pozicije post festum, upotpunjuju sliku o prijašnjem Simonovu životu, ali i danima provedenima uz tri djevojke. No ti anketno koncipirani ulomci Barthelmu služe i kao dobrodošao izvor komike, posredovanjem nekoliko neočekivanih promjena uvriježena odnosa i uloga pacijenta i psihijatra.

Što se tiče djevojaka, Barthelme svjesno izbjegava njihovu ozbiljniju karakterizaciju i pojedinačnu diferencijaciju, one za čitatelja ostaju međusobno neraspoznatljive i o njima, uz kratki fizički opis, saznajemo tek osnovne karakterne crte (Dore je otresita, Veronica hirovita, Anne tjeskobna). Djevojke su svojevrstan skupni sirenski entitet, koliko prolazne toliko zapravo i nevažne u Simonovu životu, a Simonova se uloga u životima djevojaka ispostavlja mnogo važnijom jer, uz to što im daje besplatan krov nad glavom, one se ipak, družeći se s njim, barem donekle počinju mijenjati – u razgovorima on ih navodi da počnu osvještavati vlastite egzistencije i ozbiljnije promišljati vlastitu budućnost. Boravak u Simonovu domu za djevojke se tako pretvara u dobrodošao, kratki predah prije novih životnih izazova, a Eden iz naslova tako zadobiva i nove konotacije, dok stanari toga raja zamjenjuju uloge.

Mario Suško u pogovornoj bilješci naglašava kako se smatra da je Donald Barthelme možda i najsnažnije utjecao na tijekove američke postmodernističke proze, i da je taj utjecaj širi od onoga koji se tiče novatorskih postupaka. No hrvatskome čitatelju to je teško procjenjivati iz današnje pozicije, kada prijevod Barthelmeova 'Raja' dobivamo pune 23 godine nakon njegova izvornog objavljivanja. Dekontekstualiziran i promatran kao samostalna romaneskna cjelina, izvan korpusa ondašnje američke prozne scene, Barthelmov 'Raj' lako je čitljiva, pomalo pomaknuta, zabavna inačica egzistencijalističkog romana, koji donosi stvarnost rezanu na tanke kriške i serviranu hladno, bez većih doza začina, uz tek nešto erotike, humornih sastojaka, zrnaca ironije i satiričkih primjesa, te uz prstohvat začudnosti (kod opisa Simonovih snova).

napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 401-403, srpnja 2009.

Ova knjiga prva u Hrvatskoj obrađuje temu koja u svijetu poodavna zaokuplja javnost, sociolingvistiku i politiku: sinkronizaciju animiranih filmova na dijalekte i slengove umjesto isključivo na standardni jezik. Kina je takve sinkronizacije zabranila, Iran ih potiče, Québec se uzbunio kada je jedan sivac progovorio pariškim slengom, Talijanima je dodijao napuljski i vraćaju se standardu, Španjolska jezičnu raznolikost izvornika svodi na minimum, a Irska dodaje dijalekte i gdje ih izvorno nema…
Neki se razlika boje, drugi im se raduju, treći u njima vide izvor manipulacije. Na globalnoj se razini pojavio moćan akter jezične politike koji sili govornike da se suoče sa sociokulturnim i političkim okvirom svake komunikacije i s tuđom predodžbom svojega govora.
Otkad su i hrvatski distributeri uveli takvu praksu, novine i posebno internetski forumi puni su tvrdnji da se neki govori zapostavljaju, drugi nameću, treći planski dodjeljuju negativcima, a četvrti pozitivcima…

Pišući duhovito i provokativno, Ivo Žanić objašnjava kako to da američka vjeverica škotskog porijekla govori dubrovački, a dobroćudni zeleni div rabi i kaj i lipo, što gledatelj ima na umu kad ga živcira ubijanje vokativa, aeeeekanje i gutanje samoglasnika, kako Zagreb i Split vide sebe, jedan drugog i ostale, a kako ostali njih, zašto u sinkronizacijama nema Rijeke i Osijeka, slavonskih i istarskih govora, što su stvarne značajke nečijega govora, a što njegova percepcija, te jesu li djeca zaista zbunjena kad s ekrana čuju izraze iz drugih krajeva.

I pitanje svih pitanja: Zašto jedan veseli magarac govori kao osel umjesto kao tovar i je li na djelu urota ili slučajnost?

Filmske sinkronizacije nisu autonoman jezični svijet, nego odraz odnosa u društvu, regionalnih stereotipova, raspodjele ekonomske, političke i simbolične moći, hijerarhije prestižnih i žigosanih varijeteta… One i u Hrvatskoj pokazuju koliko gledatelji poznaju druge, sebe i jezičnu stvarnost svoje zemlje.

HRVATSKI RADIO, TREĆI PROGRAM
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: BORIS POSTNIKOV, DAMIR RADIĆ, BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ
TEMA: NOVI ROMANI VIKTORA IVANČIĆA, DAMIRA KARAKAŠA I JOSIPA NOVAKOVIĆA
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 9. 1. 2010.
OD: 16 SATI

NAJAVA
Roman «Planinski zrak» Viktora Ivančića vrlo je duhovita i vrlo ozbiljno strašna proza koja bez pardona šamara Domovinu, Crkvu, vojsku i njihovo treniranje kolektivne suspenzije razuma, tvrdi u svojoj kritici Boris Postnikov. Ivančićev drugi roman objavljen je u izdanju beogradske Fabrike knjiga.

Damir Karakaš rođeni je minimalist, kojem je dovoljno vrlo malo građe da bi stvorio zanimljivu prozu, majstor lakonskog i lakog stila, piše Damir Radić u povodu Karakaševa romana «Sjajno mjesto za nesreću» u izdanju kuće Sandorf.

O romanu «Prvi aprila» Josipa Novakovića, u prijevodu s engleskog Dinka Telećana, i izdanju Algoritma, piše Božidar Alajbegović.

Uredila Gordana Crnković

U današnjem 'Vjesniku'
Helena Sablić Tomić
donosi vrlo iscrpan pregled
najboljih proznih
i esejističkih izdanja
domaćih pisaca,
objavljenih u 2009.

Čitajte ovdje

O svom romanu
'Baba Jaga je snijela jaje'
te o još
mnogobrojnim temama
Dubravka Ugrešić
govori u razgovoru
za tjednik 'Novosti'.

Čitajte ovdje

Jedan
krajnje
sferastičan link
za vas sam pripremio
ovdje

KRITIKA: Pier Paolo Pasolini - 'Uličari' (izd. Hrvatsko flološko društvo/Disput, 2009.)

Kao 52. naslov u Kiklopom za najbolju biblioteku dva puta ovjenčanoj ediciji Na tragu klasika (ur. Irena Lukšić, izd. Hrvatsko filološko društvo i Disput iz Zagreba) nedavno je izišao roman prvijenac Piera Paola Pasolinija 'Uličari'. Iako najpoznatiji po provokativnim filmskim radovima, Pier Paolo Pasolini bavio se i književnošću te je napisao velik broj knjiga poezije i eseja, dramskih tekstova i romana, a uspješno se okušao i u slikarstvu. Rođen je 1922. u Bologni, gdje je studirao na Filozofskom fakultetu. Godine 1942. s obitelji se zbog rata sklanja u Casarsu i oko sebe okuplja mlade zaljubljenike u književnost te objavljuje prvu zbirku poezije i pokreće književni časopis u kojemu promiče pisanje u dijalektu (što ostaje konstanta njegove proze). Godine 1950. s majkom odlazi u Rim, gdje teško živi radeći različite poslove, ali se naposljetku zapošljava kao nastavnik u srednjoj školi, istovremeno intenzivno pišući. Godine 1955. objavljuje svoj prvi roman 'Uličari', koji izaziva veliki skandal u malograđanskoj Italiji te je protiv autora i izdavača knjige pokrenut sudski postupak zbog vrijeđanja javnoga morala (do kraja života protiv Pasolinija pokrenuto je više desetaka sudskih procesa). Unatoč neprestanoj budnoj paski cenzora – djelomično zbog njegove homoseksualnosti, ali najviše zbog političkog angažmana koji zastupa slobodumlje, nekonformizam i promicanje drugosti – Pasolini uspijeva ostvariti vrlo plodnu i raznoliku karijeru (osamnaest objavljenih knjiga i dvadesetak fimova koje je sam režirao te niz scenarija za filmove drugih redatelja), ali nažalost prerano prekinutu. Drugoga studenog 1975. Pasolini je pronađen mrtav, premlaćen i pregažen vlastitim automobilom. Istraga je ustanovila da ga je ubio sedamnaestogodišnji mladić kojega je Pasolini povezao autom zbog seksa, ali postoje indicije da je mladić nevin i da je ubojstvo priznao iz straha za svoju obitelj, a da je umjetnik ubijen zbog istraživanja nasilne pozadine borbe za prevlast u naftnoj industriji.

Pier Paolo Pasolini jedan je od najosebujnijih umjetnika 20. stoljeća, koliko kontroverzan toliko i proturječan – npr. za vrijeme studentskih protesta 1968. stao je na stranu policije, koju je nazivao „istinskim sinovima siromašnih“ i bio protiv studenata, koje je smatrao „razmaženom buržujskom djecom“ te se javno izjašnjavao protiv abortusa, tvrdeći da je seksualna revolucija samo dio procesa buržoaziranja masa – te ostaje zapamćen kao vrlo lucidan analitičar transformacija društva nakon Drugoga svjetskog rata. Njegova su stajališta i životni izbori izazivali brojne polemike i rasprave, mnoge njegove ideje pokazale su se proročanskima, a njegova djela i danas ostavljaju dojam svježine i autentičnosti bez obzira na desetljeća koja su protekla od njihova nastanka. Upravo takvim pokazuje se i Pasolinijev roman 'Uličari', čija svježina i aktualnost ne ostavljaju mjesta pomisli da je od njegova izvorna objavljivanja (1955) proteklo više od pola stoljeća. Iako se bavi Rimom neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, roman 'Uličari' iznimno je aktualan (jer je besprizornika i siromaha oko nas, nažalost, sve više i više), a pisan u hiperrealističnoj maniri mnogočemu može poučiti domaće autore takozvane ili, bolje rečeno, navodne stvarnosne proze, čije smo brojne izdanke u posljednjih desetak godina bili u prilici čitati, a da smo iz njih o hrvatskoj realnosti saznali mnogo manje nego što nam Pasolinijevi 'Uličari' govore o Rimu sredine 20. stoljeća. Zapravo, tek smo ove godine, iz pera Tomislava Zajeca, u njegovu romanu 'Lunapark' dobili prozu koja o stvarnosti koju živimo govori uvjerljivo poput Pasolinija u debitantskom romanu. Igrom slučaja, oba romana za protagoniste imaju dječačića koji kroz životne nedaće brodi sam, a odgaja ga ulica, na kojoj je osuđen tražiti sredstva za egzistenciju, najčešće nažalost nelegalnim putem.

Kao što u filmovima često i rado zapošljava naturščike, neprofesionalne glumce i autsajdere u glumačkome poslu, Pasolini roman posvećuje životnim autsajderima, ljudima – a ponajprije djeci i mladeži – što žive u nezamislivoj bijedi. Upravo je takav i Rico, dječak što ga autor u romanu prati od rane, dječačke dobi sve do mladenaštva: od razdoblja prepuštenosti samu sebi i ulici, u vječnoj potrazi za koricom kruha, preko neizbježna boravka u zatvoru pa sve do vremena kad već punoljetan radi kao zidarski pomoćnik i već je pretvoren „u mrtvog i otupjelog kapitalističkog klona“, kako to lucidno zaključuje prevoditeljica Vanda Mikšić u pogovornome tekstu. Roman je konstruiran epizodično, fragmentarnim nizanjem događaja kroz koje maleni junak sa svojim pajdašima prolazi Pasolini prati njegove tjelesne i duševne mijene, koje ponajbolje zrcale dva događaja s početka i kraja knjige – u prvom poglavlju mali Rico riskira život skočivši u rijeku kako bi spasio lastavicu što se utapa, dok na kraju knjige i ne pomišlja baciti se u istu rijeku kako bi spasio dječačića od utapljanja. Te su dvije epizode jasna potvrda Pasolinijevih riječi (iz predgovorne bilješke Vincenza Ceramija) koje objašnjavaju potku romana: narativni luk koji se podudara s moralnim sadržajem romana, tj. vremenski luk koji prati Rim od poslijeratnih dana kaosa pa do vremena reakcije na početku 50-ih godina podudaran s razdobljem u kojemu likovi od amoralne djece (jer ne poznaju zakone i ne razlikuju još posve dobro i zlo) postaju nemoralni, bezakonju skloni mladići (takvima ih, smatra Pasolini, čini društvo, ne pružajući im perspektivu, a ograničavajući ih nametanjem vlastite moralne ideologije). Pasolini pritom pozornost pridaje i promjenama koje doživljava grad Rim, s arhitektonskim mijenama koje impliciraju gospodarski, civilizacijski i kulturni napredak. Svježini teksta pridonosi i dijalektalni izričaj (točnije, kako u pogovoru pojašnjava prevoditeljica Vanda Mikšić: u naraciji prevladava standard prožet dijalektalnim izrazima, dok su dijalozi u potpunosti pisani rimskim dijalektom subproleterijata) pri prijevodu kojega je prevoditeljica posegnula za splitskom čakavicom, ali se nije koristila današnjim žargonom, nego je nastojala odabirati pojmove koji su se u Splitu rabili početkom 50-ih godina. Tekst je popraćen i brojnim bilješkama koje čitatelja upoznaju s povijesnim, zemljopisnim i društvenim kontekstom 'Uličara', a na kraj knjige prevoditeljica je smjestila i rječnik, za čitatelje koji nisu vični dalmatinskom govoru.

Osim tematizacije života na rubu te marginalaca i autsajdera kao protagonista, naturalizam, gruba seksualnost, društvena kritičnost i sklonost groteski osnovne su značajke Pasolinijeva filmskog stvaralaštva, sve odreda prisutne i u 'Uličarima'. Njima se u kasnijoj fazi još pridružuje i parafraziranje biblijskih motiva, što u romanu još nije sadržano. No zastupljena je primjena pojedinih postupaka (intertekstualnost, citatnost i pop-referencijalnost) čestih u recentnoj književnosti, što roman čini dodatno svježim, ali i apostrofira inovativnost u kontekstu ondašnje literature. Inovativno je svakako bilo i davanje glasa besprizornicima, subproleterijatu i siromasima, najnižoj građanskoj klasi pred kojom je tadašnje malograđansko društvo zatvaralo oči, a što je ostalo u temelju Pasolinijeva i filmskog i književnog stvaralaštva.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 409, studeni 2009.

Tokom današnjeg dana
ukupna čitanost
ovoga bloga
prešla je
cifru od

800.000
(osamsto tisuća)
posjeta!

Samuel de Juan, 37-godišnji docent germanistike, vodi svoj turoban samački život sve dok slučajno na ulici ne sretne ljubav iz djetinjstva. Unutar okvira ljubavne priče koja prstenasto zatvara roman, Miralles vodi čitatelja na putovanje nepreglednim kulturnim prostranstvima, od duhovne misli Dalekog istoka do kanonskih djela književnosti zapadnog kruga - Kafka, Goethe, Pessoa...

"Ljubav malim slovima" moderni je roman o samoći i ljubavi, naplavljen citatima različitih kulturnih provenijencija i medija, od klasične glazbe i filozofije preko filma do pop-kulture. Na ovim će se stranicama čitatelj susresti s Budhom i Clarkom Gableom, De Sicom i Merilyn Monroe, Billie Holiday i Bartókom.

I na kraju, na ovim će stranicama čitatelj napokon shvatiti ljepotu utjehe koju pružaju umjetnost i kultura - posljednja utočišta pred ispraznom rutinom svakodnevice.

***

Francesc Miralles (Barcelona, 1968.) katalonski je romanopisac, esejist, putopisac, prevoditelj i glazbenik. Nakon studija germanistike uređivao je niz knjiga duhovne i psihološke tematike. Osim knjiga za odrasle piše za djecu i mlade. Stalni je suradnik časopisa koji se bave psihološkim i duhovnim pitanjima.

Njegova najznačajnija prozna djela su: "Un haiku pera l'Alicia" (2002.) za koju je primio nagradu Gran Angular, "Barcelona Blues" (2004.), "Café Balcánic", "Interrail" (nagrada Columna Jove, 2007.), "Ljubav malim slovima" (Amor en minúscula, 2006.), "El Quart Reich" (2007.) i dr.

Također, napisao je i nekoliko publicističkih djela: "Barcelona romántica" (2004.), "La barcelona insólita" (2005.), "L'autoajuda al descobert" (2006.), "Conversaciones sobre la felicidad" (2007.) i "El laberinto de la felicidad" (2007.).
Dosad je izdao i jedan glazbeni CD, "Hotel Guru" (2007.).

Pišete poeziju i želite pročitati svoje stihove u javnosti??
Pokušajte nešto novo i eksperimentirajte uz jazz glazbu!

Pošaljite 10 svojih pjesama na temu grada i stručni žiri će odabrati one najbolje koji će imati priliku predstaviti se javnosti u sklopu "Jazz&Poetry" večeri u Jazz Clubu!

Pišite i šaljite na e-mail: info@jazzart.hr te se predstavite javnosti 14. siječnja 2009. u Jazz Clubu u Gundulićevoj 11, u Zagrebu!

Rezultati natječaja bit će objavljeni 4. siječnja 2010.

Udruga za promicanje jazz glazbe i kulture - JAZZart.

Biblioteka 'Hit' izdavačke kuće Znanje slavi četrdeseti rođendan, ali i novi uzlet - pod novom uredničkom paskom nedavno je izašlo novo kolo te kultne edicije.

Tim povodom novinarka Vjesnika Martina Kalle razgovarala je s pokretačem biblioteke Zlatkom Crnkovićem.

Razgovor čitajte ovdje

Ona prevodi, piše poeziju i prozu, pjeva u zboru osječkog HNK i uza sve to, majka je troje djece. Nakon gimnazije i dvije godine studija matematike i fizike u Osijeku, osam je godina živjela u Belgiji i ondje diplomirala francuski jezik. Ona je Ivana Šojat Kuči (1971., Osijek) i objavila je romane “Šamšiel”, zbirku priča “Kao pas”, eseje “I past će sve maske”, te zbirke poezije “Hiperbole”, “Uznesenja”, “Utvare” i “Sofija plaštevima mete samoću”.
Prije mjesec dana objavila je i novi roman “Unterstadt” (izd. Fraktura) što je bio i povod razgovora s novinarkom Glasa Slavonije.

Intervju čitajte ovdje

Tematika knjige nadilazi tradicionalno uže definirano područje književnosti i otvara se načelnim pitanjima kojima se žele iskazati,i suprotstaviti filozofske i književnoteorijske dileme o prirodi književnosti, o tehnici romana i novele te o kulturnom obzoru prosvjetiteljstva, modernizma i njegovih konzekvencija u postmodernizmu, koje je prema autorovom mišljenju upućuju na goleme promjene u cjelokupnoj kulturnoj komunikaciji.
Budući da je riječ o teorijsku sustavno izvedenim studijama koje su temeljene na zasadima suvremene književne teorije i filozofije, knjiga akademika Solara 'Nakon smrti Sancha Panze' predstavlja izuzetan doprinos znanstvenoj zajednici. Aktualnost postmodernističkih literarnih tema i kulturalna raznolikost analiziranih aspekata jamče njezinu važnost kako u krugu znanstvene zajednici tako i kod hrvatskih čitatelja u cjelini.
Andrea Violić Zlatar

Novi roman za mlade 'Krijesnici' (izd. Algoritam) sveučilišne profesorice Jasne Horvat, istovremeno je i ravničarska osječka priča, lokalizirana i prepoznatljiva i po mjestima na kojima se događa i po jeziku kojim je ispripovijedana, ali i silno zanimljiva studija brojnih karaktera, što "stvarnih" što "mitskih", onakvih kakvima ih je autorica vidjela.

Objavljivanje ovog zanimljivog djela poslužilo je kao povod za razgovor s autoricom - intervju čitajte ovdje

Puno sreće
zdravlja,
ljubavi,
uspjeha,
i
dobrog
štiva

u 2010!!!