Godina je 1956. Jedanaest je godina od završetka Drugoga svjetskog rata, ne previše da bi se zaboravio i istodobno sasvim dovoljno da djeca koja su preživjela rat odrastu, da počnu postavljati pitanja i istraživati svoja sjećanja. No srce Europe već je sustigao već drugi, Hladni rat, koji je postavio željeznu zavjesu između Istoka i Zapada...
Te se godine glavna junakinja Amara, sada već odrasla žena, talijanska novinarka, vlakom upućuje na Istok da napravi reportažu o tome kako se uistinu živi na drugoj strani. Osobni joj je pak cilj ući u trag nerazdvojnom prijatelju iz bezbrižnog djetinjstva Emanueleu, čiji je otac židov nekoć bio bogati industrijalac u Firenci. Sve što joj je ostalo od njega pregršt je pisama i bilježnica slučajno pronađena u zidu geta u Lodzu, otkud je židovska obitelj vjerojatno odvedena u strašnu smrt u Auschwitz.

Roman je to u kojem se puno putuje: i prostorno i vremenski. Putuje se podijeljenom Europom: iz Italije do Austrije, Njemačke, Poljske pa do pobunjene Mađarske, ali se i vraća u ratne godine rasnih, vjerskih i političkih progona i provjerava "što je ostalo od Auschwitza".
Roman, koji se u svojem bitnom sloju ispostavlja izrazito političkim, u avanturi glavne junakinje i u sudbinama preživjelih Židova, bivših nacista i razočaranih komunista idealista s kojima se isprepleće njezin život otkriva osjećaj katastrofe i ponora u koji se urušilo dvadeseto stoljeće, razapeto između dvaju totalitarizama.
Pred nama je fascinantno putovanje riječima koje od prve stranice zaokuplja pozornost čitatelja, tražeći njegovo snažno sudjelovanje tako što ga nuka da oči stalno drži otvorene i da na koncu "gorko" razmisli. Roman je to koji podsjeća da prošlost nije uvijek samo nostalgična, da zlo nije jednom zasvagda za nama, no i roman koji ujedno nudi nezadrživu nadu u drukčiji, humaniji svijet.

***

Dacia Maraini (Firenca, 1936) vjerojatno je najznačajnija suvremena talijanska književnica, glasovita i po svom dugogodišnjem feminističkom angažmanu. Autorica je dvadesetak knjiga prevedenih širom svijeta, od kojih su najpoznatije "L'eta del malessere" (Doba nelagode, 1963), "La lunga vita di Marianna Ucria" (1990; u hrvatskom prijevodu Nijema vojvotkinja), "Buio" (Mrak, 1999). Prema nekoliko njezinih knjiga i scenarija Pier Paolo Pasolini, Marco Ferreri i Margarethe von Trotta snimili su filmove.

Na hrvatskom je 2004. objavljena i njezina knjiga "La nave per Kobe" (Brod za Kobe, Disput) sa sjećanjima na vrijeme internacije u koncentracijskom logoru u Japanu podignutom za protivnike japansko-talijanske fašističke alijanse. "Vlak posljednje noći" (Il treno dell'ultima notte, 2008) posljednji je njezin roman.