Gotovo da nema književnoga povjesničara ili kritičara koji neće spomenuti da pjesništvo Nikice Petraka pripada zrelijim, konzistentnijim i homegenijim pjesničkim opusima suvremene hrvatske književnosti. Petrak već pola stoljeća disiplinirano i bez radikalnih rezova ispisuje »kontinuiran lirski dnevnik« (T. Maroević) prožet tradicionalnim motivima ljubavi, smrti, zemlje, tijela, zaborava, beznađa, neizvjesnosti, nade, smirenja... Njemu se poezija javlja kao »istoznačnica života« (P. Pavličić) i umjetnosti, a jedinstvenost Petrakova rukopisa koji se kreće u rasponu od intimističke do političke poezije leži u njegovu (auto)ironičnom poimanju vlastitih i kolektivnih opsesija: od tradicije, povijesti i jezika, glavnih uporišta autorova lirskoga subjekta, Petrak vremenom odustaje, objavljujući opušteno i razigranim stihom čak i vlastito »ispadanje iz povijesti«!

Mjerilima tipologije, Petrak je »razlogovac« koji to po mnogočemu i nije, »mihalićevac« s urođenim osjećajem za jezičnu melodiju, pjesnik koji je u suvremenoj hrvatskoj poeziji uz Borisa Marunu najbolje osjećao i trebao čitatelja, pa ne treba čuditi da je Petrak postao antologijskim pjesnikom. I to već za života - kako bi vjerojatno s ironijom primjetio pjesnik, prevoditelj, esejist i enciklopedist Nikica Petrak.