KRITIKA: Niklas Radstroem - 'Gost' (izd. AGM, Zagreb, 2009.)


Kao treći naslov u AGM-ovoj biblioteci autobiografskih i biografskih knjiga – nakon dnevničkih zapisa s brodskih putovanja Joshue Slocuma i autobiografije Sławomira Mrožeka – nedavno je izašao roman 'Gost' Niklasa Radstroema, 56-godišnjega švedskog autora osam romana, trinaest zbiraka poezije i brojnih knjiga kratkih proza, eseja, priča za djecu i filmskih scenarija. Kao i u svom kazališnom komadu 'Hitlerovo djetinjstvo', kojim je stekao svjetsku slavu, Niklas Rodstroem u romanu 'Gost' bavi se autentičnim događajima iz života stvarnih osoba, ovaj put dvojice ljudi koji su, za razliku od glavnoga lika njegove slavne spomenute drame, ostavili pozitivan trag u povijesti. I to u povijesti književnosti.

Roman 'Gost' naime tematizira pet tjedana dugo razdoblje koje je Hans Christian Andersen u proljeće 1857. proveo kao gost u kući Charlesa Dickensa. O tome kakav je dojam danski pisac ostavio na svoje domaćine dovoljno govori natpis što ga je nakon Andersenova odlaska Dickens objesio na zid gostinjske sobe u kojoj je Andersen spavao, koji glasi : »Ovdje je danski pisac Hans Christian Andersen spavao pet tjedana koji su se mojoj obitelji činili kao cijela vječnost.« Na ne baš blistav dojam koji je Andersen ostavio nije utjecalo samo njegovo nepoznavanje engleskog jezika, koje je otežalo komunikaciju s Dickensom i članovima njegove obitelji; osim velikih razlika u karakterima dvojice slavnih pisaca idilu Andersenova boravka narušila je i nesređena obiteljska i bračna situacija u Dickensovu domu.

Iako je Charles Dickens tada bio na vrhuncu slave (baš kao i Andersen, uostalom), on je počinjao osjećati zamor i svojevrsno nezadovoljstvo životom i brakom (što će nedugo potom rezultirati i razvodom od supruge Catherine), a loše raspoloženje još je bilo potencirano nedavnom iznenadnom smrću njegova vrlo bliskog prijatelja Douglasa Jerroda. A da je situacija u Dickensovu braku bila bolja i da je Andersen bolje poznavao engleski jezik, dvojica su pisaca mogli postati nerazdvojnim prijateljima jer ih je, unatoč oprečnim karakterima, ipak štošta povezivalo. Naravno, osim spisateljske darovitosti ali i taštine – koja se ipak manifestirala na različite načine, u Dickensa u despotskim manirima, strogoći i uštogljenosti, a u Andersena u zaigranoj ekscentričnosti, porivu da uvijek bude u središtu pozornosti i naivnoj nesvjesnosti o dojmu koji ostavlja na druge ljude – Dickensa i Andersena povezivala je i slična prošlost, odnosno teško djetinjstvo. Obojica su pisaca odrastala u vrlo skromnim životnim uvjetima te su prije vremena bili prisiljeni odrasti i preuzeti odgovornost i posao – Dickens je još kao dvanaestogodišnjak nadničario u tvornici krema za cipele, a Andersen je u istoj dobi radio u tvornici duhana. No to se različito manifestiralo u njihovom stvaralaštvu, u Dickensa kao socijalna osjetljivost i angažiranost te zgražanje nad društvenim nepravdama i zalaganje za reforme, o čemu nije samo pisao u svojim djelima nego je i aktivno pokušavao pomoći putem dobrotvornih akcija i društvenog angažmana, dok se Andersen od trauma proživljenih u ranoj dobi branio bijegom u svijet mašte, idealizirajući i sentimentalizirajući mnogo toga što je bilo najteže u njegovu djetinjstvu.

U obojice pisanje je imalo osobine ritualizirana sjećanja u kojima se piščeva prošlost neprestano pojavljuje u uvijek novim oblicima; kako Radstroem posebno ističe, »obojica su stvorili sami sebe i utrli put za liberalne, građanske ideale devetnaestog stoljeća jer su bili ljudi koji su počeli ni od čega – ljudi koji nisu dobili svoj identitet zbog aristokratske prošlosti, već su ga stvorili vlastitim radom«. Dok se Andersen čvrsto držao romantične slike umjetnika i do kraja života ostao sanjarom i osamljenikom, Dickens je bio angažirani poslovni čovjek, a trud koji je posvećivao financijskim i autorskim aspektima pisanja (u smislu autorskih prava) ostavio je tragove sve do današnjih dana – u honorarima i zakonima o autorskom djelu. Tim više žalimo zbog jezične barijere što se između njih prepriječila, jer da nije bilo tako, u Andersenu je Dickens mogao pronaći nekoga tko bi mogao na neko vrijeme pružiti utočište njegovoj zabrinutosti i nemiru zbog nezadovoljstva u braku, dok bi Andersen u Dickensu mogao pronaći istinskog prijatelja u druženju s kojim bi donekle odagnao osjećaj samotnosti i barem nakratko utažio vlastitu želju za ljubavlju i prisnošću, čega je cijelog života ostao uskraćen. Ipak, nažalost, oni se do kraja Andersenova boravka ne uspijevaju zbližiti te ostaju nedostupni jedan drugomu i međusobno neshvaćeni – Dickens zadržava sliku o Andersenu kao o taštu i zaigranu, nezrelu sanjaru ne prepoznajući njegovu golemu neutaženu potrebu za ljubavlju, prijateljstvom i bliskošću, a Andersen u Dickensu ne uspijeva vidjeti čovjeka koji se bori s vlastitim demonima i polagano umire iznutra te čiji život odjekuje prazno i gluho iako je zapravo ostvario sve svoje mladenačke snove.

Tako, iako je u osnovi riječ o sažetu romanesknom prikazu životopisa dvojice velikih pisaca obogaćenu nizom anegdota i humornih detalja proizišlih iz apsurdnosti situacije nerazumijevanja među dvjema slavnim osobama (zbog Andersenova nepoznavanja engleskog jezika), roman 'Gost' istodobno je i zanimljiv književnopovijesni dokument u kojemu autor razlaže izvore iz kojih su Dickens i Andersen crpli nadahnuće i ideje, istodobno pritom otkrivajući i zanimljive metode kojima su se služili pri stvaranju svojih djela. Unatoč njezinoj književnopovijesnoj vrijednosti, riječ je ponajprije o toploj, nježnoj i suptilnoj priči o lomovima u komunikaciji i teškoći (ne)razumijevanja, ali i o površnosti kao čestu obilježju našeg odnosa s drugim ljudima te o našoj nespremnosti da otvorena srca i uma pristupimo tuđim navikama i karakternim osobitostima te intimnim željama, htijenjima i težnjama drugih ljudi, koje zbog tog često bivaju krivo protumačene te naši sugovornici ostaju neshvaćeni. Time bivamo okljaštreni za puninu odnosa s bližnjima, zakinuti za sve one divne emocije kojima smo svoje živote, drukčijim pristupom drugoj osobi, mogli oplemeniti.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 397, svibnja 2009.