Trebale su mi tri vlastite godine da sažmem onih pedesetak što mi se, naoko, uopće nisu dogodile. Naslijedila sam ih kao posljedicu, nisam ih birala nego su me snašle kao što svakog čovjeka snađe grad u kojemu će se roditi ili obitelj koja će ga udomiti ili pak jezik kojim će progovoriti... te ga sjebu. Potiho. Bez loših namjera. Ali ipak. Stoga se ovaj sažetak sastoji od najmanje tri povijesti.
Prva je povijest moje obitelji, mojih prabaka, baka, djedova, majke i oca, njihovih puščanih rupa, zvona u glavi i miševa pod krevetom. Oni gledaju u budućnost bez ikakva iznenađenja, poput Kleova Angelusa Novusa, širom zure pred sebe i vrište bez glasa usvojim malenim kuhinjama. Ovo je reakcija na njihovu tišinu.
Druga je povijest Zagreba ispisana u diskontinuitetu i ubrzanjima koja s općih mjesta kolektivne memorije izmiču u sasvim privatne i slučajno urezane datume. Htjela sam pokazati da postoji nebrojeno mnogo načinada se govori o činjenicama. Niti jedan nije istinit. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. Oslobođenje Zagreba 1945. Velika poplava 1964. Otmica aviona 1976. Titova smrt 1980. Bla bla bla. Same bajke. Svatko ih je svojoj djeci ispričao drugačije. Ono što su govorili meni nije isto onome što su govorili drugima. No ponavljali su nam to prije spavanja. Iz večeri u večer. Lako bi im mogli zamjeriti.
Treća je povijest konstruirana mojom vlastitom selekcijom događaja, heroja i njihovih svjedoka. Proturječna je u sebi, jer sam s namjerom birala dokumente, komentare, sjećanja i rečenice u sukobu. Htjela sam napisati povijesni roman na jedini način na koji mislim da je to uopće moguće, izbjegavanjem i žanra i ideologije, kao priču koja se možda uopće nije dogodila, koja se, zapravo, i ne može dogoditi. Možemo je samo sanjati i kasnije je prepričati kao san. Potpuno osobno. Ništa ne tvrdeći.
(Ivana Sajko)

Izvor: Moderna Vremena Info