NAJNOVIJI ROMAN ANTE TOMIĆA
'Čudo u Poskokovoj Dragi'
izd. Naklada Ljevak

Sve što su čitatelji ikada poželjeli od humorističkog romana darovano im je u 'Čudu u Poskokovoj Dragi', novom humorističkom čudu iz majstorske radionice gospona Ante Tomića – maestralna priča, pitko pripovijedanje, živahni likovi, sjajni dijalozi, napete situacije te komični – i naravno – iznenadni obrati. U 'Čudu u Poskokovoj Dragi', dosad najkompleksnijem autorovom ostvarenju, umješno se izmjenjuju elementi vodvilja, stare holivudske komedije, trilera, romana ceste i komedije zabune, sve pažljivo izvagano i skuhano, da bismo dobili humoristički roman koji jednostavno vapi za čitanjem. Ante Tomić voli svoje likove, čak i kad se čini da im se pomalo ruga, ironija kojom presvlači naizgled grubi i primitvni mentalitet laka je poput najfinije svile. Svi romaneskni elementi ovog su se puta smjestili na odgovarajuće mjesto i vrijeme u slatko-gorkoj komediji koja će se pamtiti godinama. 'Čudo u Poskokovoj Dragi', roman zrele i iskusne spisateljske ruke, jedan je od rijetkih, danas možda i jedini hrvatski koji čitatelje kao od šale može nasmijati do suza.

Prolomi se grom i munja sablasno osvijetli nahereni putokaz na kojemu kisne jedan zlokobni gavran. Na putokazu piše Poskokova Draga. Ne zna se zašto i za koga u pustoši stoji taj natpis. Nitko zdrave pameti neće krenuti smjerom kojim upućuje strelica.
Čuli ste vjerojatno za Teda Bundyja, odvjetnika iz Burlingtona u Vermontu koji je ubijao studentice nalik njegovoj bivšoj djevojci, ili za Andreja Pićuškina Šahista, kojega su zaustavili malo prije nego što je uspio smaknuti šezdeset četiri osobe, po jednu za svako šahovsko polje, ili za Pedra Lopeza, takozvano “čudovište iz Anda”, ili za britanskog liječnika Harolda Freda Shipmana, za Alberta Fisha, Jacka Rasparača… E, pa zaboravite ta čudovišta. Svi serijski ubojice ne mogu se mjeriti s okrutnošću Poskoka, divlje obitelji koja nastanjuje jednu skrivenu krašku udolinu u Dalmatinskoj zagori. Rijetki koji su preživjeli susret s njima tek poslije mnogo nagovaranja i s golemom nelagodom, drhtava glasa, mucajući, kroz suze govore o tom stravičnom iskustvu, a u pola pripovijesti obično se popišaju u gaće.
Ipak, gdjekad i bezdušni monstrumi imaju potrebu za čistim čarapama ili žlicom pojesti nešto toplo. Neki od njih, neobično je to možda čuti, osjećaju i nešto nalik ljubavi i sa žaljenjem otkrivaju kako je u suvremenom svijetu praktično nemoguće živjeti bez žene. Ovo je priča kako su se luđaci iz zabiti morali suočiti s tom užasavajućom istinom.
Čitatelju, ovdje te zakon ne štiti.

Ante Tomić se, vidjeli ste ili već ranije pročitali, ne boji niti ironije niti autoironije. Zato je, uostalom, i napravio vizit-kartice na kojima je kao zanimanje stavio: “naš poznati pisac”. Što jeste smiješno, ali samo na kartici. I skoro tačno u stvarnosti. Ispravno bi bilo: “naš vrhunski i poznati pisac”.
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE

I zaista, Tomić je ovim romanom učinio najnetrivijalniju moguću stvar: portretirajući, sa surovom “insajderskom” ljubavlju u kojoj ima tako mnogo dobrohotne podrugljivosti prema onom “odivše ljudskom”, jedan bez sumnje pritiskajuće Skučeni Svet čiji se kodeksi, rituali i verovanja nisu mnogo promenili još otkad su Napoleonovi vojnici harali Dalmacijom, pisac je uspeo da se superiorno poigra svojim junacima – ali ne da bi dokazao da je “bolji” od njih; naprotiv, ne bi li pokazao kako svi delimo iste strasti, dok je sve drugo tek oholost! – i da naizgled prpošno i bez muke, kao za kafanskim stolom, isprede priču “savremeniju” od mnogih Pompezno Urbanih Žvaka.
TEOFIL PANČIĆ